Nije to baš…to, 0.1

Prilazim visokim staklenim vratima metalnog obruba iza kojih je svijet mutno prazan. Guram ih, teška su i dugo se otvaraju. Uđem unutra, kovčeg mi zapne za zatvarajuća vrata i povuče me unatrag. Posrnem, no prije nego što sam pao, stariji muškarac u bijeloj odori zadrži vrata i ponovno ih otvori, i ja oslobodim svoj kovčeg.

“Ispričavam se, gospodine Gajnić.” Kaže mi, uz lagani naklon. Ja sam također polunagnut, zbog sile kojom su me vrata rastegla do kovčega. “Vrata su pomalo nezgrapna, no ovdje su već stotinu godina, i ostavili smo ih kako bi podsjećale na dugovječnost zgrade.” Nasmijao se.

Ispravim se i privučem kovčeg sebi. Pogledam ga, muškarac je u šezdesetim  godinama, sijede rijetke kose i iste boje brade. Mršav, prosječen visine, žilave figure. Vrata zalupe, i sada gledam svijet odakle sam došao kako se muti sa one strane u debelom staklu.

“U redu je.” Kažem. Pustim kovčeg i priđem mu ispružene ruke. “Dobar dan.”

Što će biti bilo je

“Tri…dva…jedan…kontakt.” Pilotov glas je završio sa snažnim, tvrdim treskom letjelice o tlo. Uzdisaji su poletjeli raskošno uređenom unutrašnjošću, praćenji mumljanjem i šaptanjem uzbuđenih putnika.

“Dragi putnici, sletjeli smo.” metaliziran ženski glas je odjekivao sa svih strana širokog bijelog prostora, dok su se putnici nanosili jedni preko drugih i unosili u mala okrugla okna u potrazi za što boljim pogledom na svijet izvan letjelice, “Molimo vas da ostanete na svojim mjestima još neko vrijeme dok ne osiguramo vozilo i optimalni uvjeti za boravak ne budu postignuti.” jednočičan glas je rutinski odjekivao i dalje, ne primjećen od strane zadivljene rulje koja se sada smjestila u tankom pojasu na obje strane letjelice, ostavivši širok prostor u sredini da zjapi. Iven je pognut, pritisnut grudima poveće ženeiznad njega kroz uzak prozor gledao razrušen sivi svijet izvan letjelice kako u nelagodi leluja na prejakom crvenom suncu. Betonske visoke ruševine topile su, spajajući se u živahnoj magli sa uzavrelim zrakom.

Remek

“To je nekakvo ludo sranje stari moj.” Rekao je dok je spuštao polupraznu kriglu piva na stol, i brisao rukavom usta, “Jebote, jutros sam to gledao malo, u novinama, jeli.” Okrenuo se prema Ivanu, rezgoračivši oči i pogledavši zapravo kroz njega, “i vidim ono, mog starog šefa, u mom starom uredu.” Zastao je na trenutak, pogledavši u svoj odraz u zrcalu između boca alkohola iza šanka, “sve je bilo kao nekad, moj stol, tamo iza stakleni zid i još iza tamo, moja tajnica, pa prozori, i zelena stabla ispred, i zvukovi sa ulice, automobili, sirene, vikanje. Ono, kao da sam tamo.” Rukama je smještao objekte po zraku ispred njega, i zatim pogledao ponovno u njegovom smjeru, ponovno kroz njega, “u novinama, stari, ej.”

Jedan dan kao Lav

Netko je zvonio. Kli se dignuo sa kauča i uputio prema vratima. Nije se još bio sasvim razbudio i osjećao je snažnu bol u glavi. Zvono se opet oglasilo.

“Dolazim!” viknuo je. “Polako, ima vremena…recimo.” promumljao je sebi u bradu.

Hodnik se odužio, mutno se izvijajući u njegovim očima.

Pogledao je kroz rupu u ulaznim vratima. Ispred su stajala dva muškarca i jedna žena kratke crne kose. Muškarci su bili njegove visine i izgledali su poprilično snažni. Bili su obučeni u crna odjela sa bijelim kravatama, ćelavi i mrkog pogleda. Kliju se nisu svidjeli. No žena mu se svidjela. Za glavu niža od muškaraca, bila je obučena u crvenu usku haljinu do koljena. Njena gotovo savršeno zaobljena figura se ugodno isticala ispod tanke tkanine.