Remek

“To je nekakvo ludo sranje stari moj.” Rekao je dok je spuštao polupraznu kriglu piva na stol, i brisao rukavom usta, “Jebote, jutros sam to gledao malo, u novinama, jeli.” Okrenuo se prema Ivanu, rezgoračivši oči i pogledavši zapravo kroz njega, “i vidim ono, mog starog šefa, u mom starom uredu.” Zastao je na trenutak, pogledavši u svoj odraz u zrcalu između boca alkohola iza šanka, “sve je bilo kao nekad, moj stol, tamo iza stakleni zid i još iza tamo, moja tajnica, pa prozori, i zelena stabla ispred, i zvukovi sa ulice, automobili, sirene, vikanje. Ono, kao da sam tamo.” Rukama je smještao objekte po zraku ispred njega, i zatim pogledao ponovno u njegovom smjeru, ponovno kroz njega, “u novinama, stari, ej.”

“Da, ludo sranje.” Odgovorio je Marko, dok je Ivan kimao glavom, ispijajući ostatak pive iz krigle. “Bog zna što je to.” Marko je rekao i dovršio pivu iz svoje krigle.

“Remek, stari.” Ivan je odgovorio, još uvijek se tražeći u zrcalu iza boca.

“Remek.” Marko je potvrdio. “Stari, idem. Posao zove.” Čvrsto ga je uhvatio za lijevo rame i zatim ga potapšao.

“Daj, ne seri. Kad je tebe posao zvao?” progovorio je iz zrcala, pomalo iskrivljenog glasa,

“Znam, eli evo, sada zove.” Odgovorio je i uzdahnuo, pokušavši se nasmijati.

“Mare, u kurcu si. Nema više zajebancije kao nekada, sa starom ekipom. Otkad si, ono, faca jebote, družimo se svake prijestupne.” govorio je dok mu je Marko stajao iza leđa. Glas mu je već bio mutan i riječi su mu se pod utjecajem alkohola sve više ispreplitale. Marko je gledao ravno, tražeći sada svoje lice u zrcalu između reklama za alkoholna pića i razna brza jela.

“Radim stari. Zajeban je ovaj posao.” Odgovorio je

“Zajeban je kurac, novinar je danas svaka budala.” Ivan se okrenuo ulijevo, i zagledao se u mjesto gdje je Marko do maločas sjedio, kao da ga je uvjeren da je on i dalje tamo. Marko je gledao u profil naboranog, osušenog, alkoholom ispijenog obraslog lica osobe koja je posljednji članak napisala prije sedam godina. Guste vlasi masne kose su mu se uvijale preko duboko sakrivenog vlažnog lijevo oka. “Jebeš posao, bitni su ljudi stari, bitno je ono unutra, ono što osjećaš.” Govorio je polako i ispružio lijevo ruku preko šanka, posežući u prazno. Marko je posegnuo za njom i uhvatio je, spojivši im dlanove.

“Moram ići, jebiga. Javiti ću se.” Rekao je, nagnuvši se i smjestivši oči na pravcu u kojem je Ivan gledao.
“Neka ti telefon bude upaljen.” “Tko mora, mora. Jebiga onda, javi se.” Odgovorio je.
Marko je izašao vani. Taška vrata su se za njim zatvorila, i nakon kratkog oklijevanja, utopio se u masi prolaznika krenuvši lijevo. Hodao je širokim pločnikom, brzo se gibajući sa strujom…

…..

“Koji kurac je Remek.”

“Nemam pojma, ali jebeno dobro zvuči.”

“Zvuči kao izgubljeni dio nekakvog aparata.”

“Meni samo zvuči dobro.”

….

“Šefe, može li do Luke?” nagnuo se do prozora taksija i upitao bradatog vozača zadubljenog u široke novine.

“Naravno.” Odgovorio je, ne gledajući ga i odložio novine na suvozačevo mjesto. Marko je otvorio velika teška vrata i ušao u prostrano vozilo. Zatvorivši vrata za sobom, zvuk grada se izgubio i on se našao u mirnoj tišini. Vozač je bio odijeljen prozirnom pregradom na kojoj je desetak sitnih rupica propustilo snažan vozačev glas.

“Vi ste onaj poznati novinar?” rekao je, gledajući ga u retrovizoru.

“Pa, valjda jesam.” Marko je odgovorio, slegnuvši ramenima. Gledao je guste redove ljudi kako se vuku po pločniku, kao da su njegovim rubom odsječeni od ostatka okoline. Taksi je gmizio kroz uske ulice Unutarnjeg grada, provlačeći se na drugoj razini kroz gustiš unutarnjeg prometa zarobljenog između visokih zgrada, lebdećih reklama i visinskih tunela preko kolnika koji su spajali udaljene zgrade, naglo se pojavljujući iz gustiša prometa ….

“Evo, sami ste me prekinuli u čitanju ovoga što ste napisali.” Rekao je, lagano se okrenuvši prema njemu tako da mu je Marko uspio uhvatiti sitan osmjeh između guste crne brade i brkova.

“Ne propuštate ništa previše.” Rekao je

“Ne, ne, stvarno ste dobro rekli ovo o djeci delikventima.” Rekao je, podigavši desnu ruku sa volana i zadržavši je u zraku, potvrdivši kimanjem glave svoju izjavu, “Danas više nemate izbora sa njima, toga je sve više i nema druge nego zatvor.”

“Nije sve baš tako crno bijelo, ima tu….” pokušao je pružiti čovjeku uvid u dodatne informacije, no vozač ga je prekinuo.

“Ono što ja mislim, a što ste vi i napisali, je da se oni jednostavno ne snalaze u ovome načinu života.” Rekao je, okrenuvši se prema njemu, podignuvši ruku u zrak ponovno, “njima ne pomažu savjeti, pustite priče, to treba zatvoriti.”

“Ma gledajte, nisam ja…” opet je pokušao objasniti, no čovjek

“Gospodine, možda niste shvatili, ali….

vozio je sporo, često usporavajući i zaustavljajući se, ometan nepredivim kretanjem vozila oko njega. …

Naglo, vozač je skrenuo desno, ušao u jedan od jedan od tamnih otvora što su bili na širokoj zgradi i pojurio, naglo promjenivši nagib prema dolje. tunelska svjetla iznad njih su se spajala u jedan neprekidni niz pravocrtne svjetlosti koja se sabila u sebe, kao da se boji mraka koji bi trebala rasvjetljavati. Tunel je spuštao zavijajući malo udesno, iskrivljavajući liniju zbijene svjetlosti, sve dok nije počela blijedjeti tamo u daljini, progutana u bloku dnevnog svjetla na kraju tunela.

Izletjeli su vani, u uspinjajućem luku, dočekani snažnim sunčevim svjetlom koje se gušilo u zatamnjenim staklima vozila. Vozač je prestrojio vozilo u stazu prema Luci, i zatim su pojurili nekoliko metara iznad sivoga tla, trakom u vanjskom dijelu staze na petoj ili šestoj razini. Visoki debeli držači staze su se brzo izmjenjivali, sežući visoko iznad njih, sve do dvadeste razine, održavajući snažno polje koje je održavalo brz i gust promet.

….

“Hvala.” Rekao je, prolazeći pokraj sada otovrenog prozora vozača.

“Hvala vama.” Odvartio je taksist, naslanjajući velike novine na volan. “Samo nastavite tako sa poslom.” Viknuo je, već zadubljen u tekst.

“Naravno.” Odgovorio je Marko tiho, i njegov se glas izgubio u gustom redu ljudi što su ga obuhvatili sa sa svih strana. Progurao se poprijeko pločnika i kroz automatizirana zatamnjena vrata ušao u hladnu prostranu prostoriju. Vrata za njime su se zatvorila i on se opet našao u tihome širokom prostoru, ispunjenom namještajem pravilnih linija u tonovima sive boje. U tamnoj pozadini, ljudi u tamno plavoj odori su se jedva primjećivali, kako zuje po prostoriji, obalvljajući njemu nepoznate poslove. Sa lijeve strane je bio niz šaltera,….Negdje oko sredine mu se red učinio najmanjim i on stane iza posljednje osobe u njemu. Ispred njega

“Dizalo, na osmu razinu.” Rekao je. Mlada djevojka sa druge strane je kimnula glavom i nekoliko puta udarila prstima po projiciraoj tipkovnici.

“Vaš otisak, gospodine Lindek.” Rekla je, podignuvši pogled i pokazavši svoje bijele zube ispod nasmiješenih usana. Marko je prislonio dlan na označeno kvadratno mjesto na pultu.

“Izvolite.” Rekao je.

…

Osjetio je laganu vibraciju između prstiju i zatim začuo tih zvuk zvona uređaja u ušima. Uzeo je kartu nabrzinu, još jednom se nasmiješio djevojci na šalteru, i izašao iz reda. Na projiciranom prozirnom plavkastom pravokutniku, razvučenom između kažiprsta i malog prsta pisalo je: ODLAZNI POZIV: Šef. Duboko je udahnuo, izdahnuo i zatim pucnuo prstima.

“Da.” Rekao je tiho, očekujući grub glas sa druge strane veze.

“Marko, šef te treba.” Mekan glas se začuo iz slušalice.

“Naravno da me treba.” Puhnuo je, “Što želi?”

“Nemam pojma. Sad ću ga spojit pa saznaj.” Mekan glas je bio kratak i jasan. U slušalicama je nastupio tiho brujanje, prekinuto snažnim, grubim muškim glasom.

“Marko?” začuo je šefa.

“Reci.” Rekao je, rastežući prste desne ruke i razvlačeći prozirni pravokutnik na sve strane.

“Gdje si? Imam posao za tebe.” Rekao je.

“Evo baš sam uzeo kartu do redakcije. Gore sam za dvadesetak minuta.”

“Zaboravi redakciju. Ideš do vanjske stanice.” Glas je rekao i zaustavio projekciju na markovom dlanu u obliku malog kvadrata stješnjenog između skupljenih prstiju.

“Vanjske stanice?” Marko je ponovio, zaustavivši se na mjestu, raširenih usana od slova e.

“Da, bili su u izvidnici. Sredio sam ti ekskluzivu

“Šefe, može li to možda netko drugi? Imao sam stvarno naporan dan i…” pokušao se izvući, ali ga je grubi glas brzo sasjekao.

“Daj Marko, tko bi taj drugi bio?” smijeh je odjeknuo u slušalici.

“Pa, neznam, imaš Petru, Marijana, ove mlade, koristilo bi im nešto veliko.” U glavi je vrtio sve kolege.

“Trebam tebe, ti znaš kako se posao radi, i što poslu treba. Ajde, ajde, zahvalit ćeš mi kasnije. Propusnica i ostali materijali su ti poslani. Kreni odmah i budi dobar.”Glas je rekao i zatim nestao iz uha, prepustivši mjesto tihom brujanju koje je iščezlo nakon par sekundi. Marko je ostao stajati na mjestu, očima promatrajući tihi, mirni svijet oko sebe, kao zaustavljen u vremenu.

“Jebem ti sunce.” prošaptao je stisnutih zuba, ne želeći narušavati uredan mir bezličnog prostora u kojem se nalazio.

Kako je izgledao lift

Sjedio je u fotelji odmah uz zaobljeni stakleni zid. Gledao je kako grad ispod njega postaje sve širi dok se on ubrzano dizao, jureći gore prema oblacima. Iako ga je grizla pomisao na predstojeći posao, osjećao je olakšanje dok se odmicao od prenapučenog, gustog grada, ispunjenog tijesnim gustišem na svakom koraku, na svakoj razini, okoliša koji mu se poput žvakaće gume lijepio za tijelo i zatim se razvlačio za njim, pokušavajući ga zadržati. Sitne kapljice su se počele spuštati sa vrha stakla, i sada su bili u bijelom oblaku. Zaobljeno staklo ispred guste bijeline se pretvorilo blijedo zrcalo i Marko je gledao u blijedi iskrivljeni odraz unutrašnjeg prostora. Bio je stisnut u sebe, poput svjetala u tunelu, okružen bijelom gustom maglom, lebdio je u njoj,

…

“Marko Lindek.” Rekao je

“Novinar.” Rekao je vojnik u sitnoj metalnoj kućici..

“Da.” Rekao je, kimnuvši glavom.

“Samo ravno.” Pokazao je glavom lijevo, kroz vrata. Marko je pogledao preko dugačkog mosta ograđenog staklom od svemira.

“Samo ravno.” Ponovio je. Pucnuo je prstima sa projekcije na dlanu palcem odabrao tek poruku sa tek pridošlom novinarskom propusnicom, te je udarcem dlana o pravokutnik na prsima tamo i zalijepio. Zakoračio je, i prozirna vrata ispred njega su se otovrila. Uspeo se kratkim stepenicama i našao se na širokom bijelom mostu ograđenom svemirom. …..Hodao je, promatrajući zvijezde iznad sebe, i plavu boju Zemlje duboko dolje, kako se miješa sa vrtlozima sivih oblaka. ….

“Jebeni Remek.” Nasmijao se.

….

Meteor je putovao tik uz njega. Prislonio je ruku na staklo letjelice i osjetio lagano podrhtavanje kako mu se iz ruke širi u tijelo. U tamnoj pozadini iza stakla je ugledao svoj djelomičan odraz, isprekidan nepravilnim teksturama kometa u prozirnom plamenu.