Što će biti bilo je

“Tri…dva…jedan…kontakt.” Pilotov glas je završio sa snažnim, tvrdim treskom letjelice o tlo. Uzdisaji su poletjeli raskošno uređenom unutrašnjošću, praćenji mumljanjem i šaptanjem uzbuđenih putnika.

“Dragi putnici, sletjeli smo.” metaliziran ženski glas je odjekivao sa svih strana širokog bijelog prostora, dok su se putnici nanosili jedni preko drugih i unosili u mala okrugla okna u potrazi za što boljim pogledom na svijet izvan letjelice, “Molimo vas da ostanete na svojim mjestima još neko vrijeme dok ne osiguramo vozilo i optimalni uvjeti za boravak ne budu postignuti.” jednočičan glas je rutinski odjekivao i dalje, ne primjećen od strane zadivljene rulje koja se sada smjestila u tankom pojasu na obje strane letjelice, ostavivši širok prostor u sredini da zjapi. Iven je pognut, pritisnut grudima poveće ženeiznad njega kroz uzak prozor gledao razrušen sivi svijet izvan letjelice kako u nelagodi leluja na prejakom crvenom suncu. Betonske visoke ruševine topile su, spajajući se u živahnoj magli sa uzavrelim zrakom.

“U međuvremenu, sa vaše lijeve i desne strane možete vidjeti buduće ostatke grada, koji je smješten na području koje na Sadašnjoj Zemlji trenutačno zauzimaju Osijek i Vukovar.” metalni ženski glas se i dalje vrtio u pozadini, prigušen povicima i uzdasima putnika, “Sletjeli smo na područje nekadašnjeg Osijeka, na mjestu nekadašnjeg Mosta preko Drave, od kojega su ostali tek temelji na obalama sada presušjele rijeke Drave, sa obje strane letjelice.”

Iven se nelagodno meškolji, pritisnut grudima poveće žene koja je iznad njega opčarano pratila svaki centiamtar vanjskoga svijeta.

…..

“Poštovani putnici, vozilo je osigurano i optimalni uvijeti ua izlazak su postignuti. Molimo vas da krenete prema vama najbližim izlažzima.” nešto glasnije, začuo se glas ponovno. Iven je osjetio na svojim obrazima napor poveće žene dok se odvajala od njega, da bi mu u sljedećem trenutku kisik naglo suknuo u pluća.

….

Vrata su se otvorila, uz zvuk popuštanja pritiska, skliznula nadesno, uz oplatu vozila. Naviknuo se na atmosferu sadašnje zamlje i toplina izvana ga je zaljuljala i jarko crvena svjetlost ga je zaslijepila, nezagušena zatamnjenim oknima. Pedeset godina, mučenja, bježanja i lutanja. Pedeset godina sna o bijegu svojoj kući i svojim ljudima. Zastao je na vrhu stuba. Ljudi ispred njega su se spuštali po montažnim stubama i ulazili u prozirni hodnik načinjen od blještavih srebrnastih posnatih stupova koji su između i iznad sebe držali proziran, staklasti materijal koji je titrao u plavkastoj boji, očito kroz sebe propuštajući nekakvu energiju koja je održavala zaštitno polje, štiteći ih od Sunca izvan. Prostor, koji je označavao rutu predviđenu za današnji obilazak, je bio najvećim dijelom širok oko deset metara, i Iven ga je pratio kako puzi cijelim gradom, plavkasta rebrasta prozirna titrava zmija kako se provlači između do neba visokih ostataka zgrada, sakriva se oko njih, pa ponvo izlazi da bi se penjala uzvišenja, na vidikovac sa desne strane, i po zgradama, te se zatim naglo spuštala i mirno i uporno nastavljala dalje, probijajući se kroz negostoljubivi svijet, razvaljeni svijet oko nje, račvajući se neodlučno na preprekama, množeći se i nastavljući zatim snažno, kao da želi obuhvatiti cijeli svijet u koji je upala.

….

Vodič je sišao niz stepenice i zaustavio se na sredini zaokruženog proširenog prostora, pokraj bijelog kioska sa suvenirima iz kojeg iz tame, kroz otovrena vrata radoznalo provirivao mršavi, sitni niski čiča, prekrštenih ruku prateći silazak svakog od putnika.

“Molim vas, okupite se ovdje!” glasno je govorio, crtajući kružnicu oko sebe zatvorenim kišobranom. Ljudi su se mještali oko njega. Iven je sišao i stao do omanjeg bradatog muškarca, vodiču zdesna, ogledajući se oko sebe.

“Krećemo odavdje. Tu se možete odmoriti, oni koji žele mogu kupiti suvenire i pojesti nešto.” govorio je. “Ovakvih postaja ima na svakom račvanju, kao što možete vidjeti na vašim kartama.” Šuškanje papira i žamor su potvrdili njegove riječi. “Molim vas da se ne odvajate od skupine. Ukoliko se izgubite, krivo skrenete, ili zaostanete, javite se redarima. Redari su raspoređeni na svakom račvanju, kao i po rutama, tako da je stvarno teško skrenuti sa puta.” završio je sa smješkom, na što mu je rulja uzvratila na isti način, odobravajući.

Hodali su kroz isušenom koritu rijeke, na mjestu iznad kojeg je nekada bio most.

“Ovo korito je vjerojatno bilo neformalna granica između dva grada, a mozd iznad ih je spajao. Iz njega ćemo izaći na drugom račvanju, ali o tom potom” čuo je glas vodiča. Iven je bio okrenut prema istoku, prema, Počporu, kojeg je činio pravilan niz razvaljenih visokih zgrada koje su se poput domina naslanjale jedna na drugu unedogled, premošćujući četvrti i ulice koje su ih odjeljivale.

“Počpor je bio urbaniziraniji dio, suvremeniji dio, i u njemu je bilo smješteno oko osamdeset posto stanovništva Dva grada.” vodič je pokazivao svojim kišobranom po zraku, obuhvaćajući cijeli grad u nekoliko kružnih poteza. “Sa druge strane

….vodič ih je vodio po tom prozirnom hodniku, objašnjavajući putem.

….

“Ova zgrada je u ovom trenutku stara oko tri stotina godina. Možda nekima od vas izgleda poznato, i to je zbog toga jer se ona baš grad na Sadašnjoj Zemlji. Ovdje je puno viša, šira, dodani su joj neki dijelovi, i naravno, u puno je lošijem stanju. Na sadašnjoj zemlji, ona se planira kao muzej, dok nam namjena ove ovdje nije još uvijek sasvim jasna.” govorila je. Svi su gledali visoku građevinu, izranjavanu sa svih strana, otrganih bokova na visinama sa kojih su virili kablovi, armatura….

….

“Ono što znamo je da je nekada u budućnosti, procjenjuje se za nekih tri stotine godina, izbio veliki rat, i da je jedna strana aktivirala nekakvu razornu bombu, jaču od atomske, bombu koja će učiniti ovo što sada vidite.” govorila je

…..

Danas je lijep dan, i na nebu možete jasno vidjeti Sadašnju Zemlju. Iven je pogledao u nebo i na plavom nebu ugledao tamniju kružnicu kako se iscrtava kroz oblake. Ništa od ovoga područja nije poznavao, ništa mu nije bilo poznato. Pomisao da je bolje poznavao Zemlju sa koje je pobjegao od one na kojoj se rodiošibala ga je poput širokog iglama prošaranog remena. Od zemlje u kojoj se rodio, utješio se.

….

Imao je neki dan osamdeset sedmi rođendan. Pedeset godina otkad su ga odveli odavdje, sa njegove Zemlje, otkad su ga zarobili i ispitivali besmislena pitanja, praćena mučenjem njega, i drugih koje su pronašli. Pedeset godina otkad je zadnji puta vidio nju, otkada joj je obećao da će se vratiti sa nečime čime će se spasiti.

….

“Mislimo da je rat počeo zbog…., prema ostacima zapisa i zaliha, ostataka koji su pronađeni.” rekla je. Iven je pomislio kako im je čak i dosta toga poznato, budući da su ljudi ove Zemlje odavno zaboravili zbog čega ratuju, čak im to i nije bilo važno.

….

….

Grupa je hodala prema račvanju, kojih desetak metara naprijed, slijedeći snažan glas vodiča u polumraku, osvjetljeno tek rijetko razmazanim svjetlom sa stupova i titranjem tankih munja u staklenim pregradama. Došao je do pregrade, gotovo je dotaknuvši nosom, i zaustavio se na trenutak, gledajući kroz prozirni zid razrušen okoliš u tami. Ispucano, razvaljeno betonsko tlo, izrovano velikim dijelovima građevina mirovalo je u sjenovitom prostoru izvan. Svjetleći tunel se stiskao uz desnu stranu prostroa, ostavivši tek uzak prostor između sebe i pravilnog reda nagnutih zgrada.

…..

Grupa je prošla račvanje, skrenuvši desno, prema izlazu iz tamnih hodnika, kako je bilo označeno na putokazima. Iven se zadržao na kiosku, razgledajući suvenire, razglednice, karte Buduće Zemlje i Počpara. Uzeo je jednu, najmanju, i raširio je i ugledao šarenu splet linija označen na njoj. Plava zmija, prozirni tunel, šarao je cijelom površinom. Počinjao je ili završavao sa svih strana, spajajući se sa drugim, da bi se kasnije ponovno odvajao od njih. Sam grad je bio podjeljen u dva dijela, sivom linijom u obliku slova S po sredini, preko kojeg je bijelim slovima pisalo KORITO RIJEKE POČPAR.

..

opcija simulacije prema informacijama nije potpuno dočaravala nekadašnji izgled, no svejedno ju je uključio. Karta u njegovoj ruci se raširila na obje strane, još dvostruko, i dvovimenzionalni prikaz se počeo pretvarati u pun hologramski prikaza grada oko njega. Zgrade i brda su rasle, ispravljajući se i dobivajući bijelu i zelenu boju, kao i sve drugo. Korito rijeke se ispunilo plavom, živom bojom, i uz svoj uzdah gotovo je mogao osjetiti žuborenje rijeke,…..

“Gospodine, morate kupiti kartu kako bi je mogli koristiti.” ženski glas ga je prekinuo. dignuo je pogled i ugledao mladu djevojku kako mu se približava.

“Da, da, naravno.” rekao je zbunjeno, “Koliko je?” tapkao je po odjeći, tražeći novac. Boje sa simulacije su mu u mraku još osjevtaljavale lice, pretvorivši ga u skup toliko oskudnih boja u ovome gradu.

“Sedam i trideset.” rekla je. Pogledao ju je i zatim zabio pogled u savijen debeli snop novčanica, prebirući po njima.

“Sedam…trideset…trideset…” mahao je glavom, ne uspjevajući pronaći sitne kovanice. Napokon je uzeo još jednu novčanicu i pružio je djevojci. “Osam. U redu je.” rekao je podignute ruke.

“Pa odaberite još nešto, ponesite natrag uspomenu koja će vas podsjećati na budućnost.” rekla je, pokazujući rukom na kamenje, makete zgrada, crteže.

“Ma u redu je, neka.” nasmiješio se. “Imam već dosta uspomena.” podsjećalo bi me na prošlost, pomislio je.

Djevojka je stisnula šaku sa novcem, ne gledajući u nju, i nestala iz njegova vidokruga. Iven je ponovno zabio glavu u mapu, približivši joj se toliko da je nosom probio krovove bijelih simulacija najviših zgrada. Glavom je istrzano šarao po cijeloj površini karte, širom otovrenih očiju zbunjeno tragajući za nečime. Nervozno je stisnuo zube i zatim podignuo glavu, pokušavajući se orijentirati. Okrenuo se prema najvišoj zgradi na vidiku i stavio mapu ispred nje, položivši je vodoravno na ispružene dlanove. Zgrada se izdizala daleko iza ruševina neposredno pokraj tunela, visoko stršeći u zrak, razvaljena, stojeći ogoljena poput riblje kosti tek na ostacima željezne konstrukcije.  Zbunjeno je prebacivao pogled sa karte na visoku zgradu, sa zgrade, lijevo i desno. Jebote, gdje sam.

“Oprostite, gospodine…” ponovno je začuo glas djevojke pokraj desog ramena.”Puno se jednostavnije orjentirati sa običnom kartom, bez svih ovih nepotrebnih dodataka sa strane.” govorila je, upirući prstom u kartu, “Možda bi bilo najbolje da ugasite…ovako…” prešla je prstom preko donjeg desnog kuta karte, “…ti dodaci su zapravo samo za ukras, da vam pokažu kako je sve to možda izgledalo, ima puno detalja koji ometaju i nisu baš najpraktičniji kada se zapravo trebate orjentirati.” dignuo je pogled prema glasu i ovaj put zapravo ugledao nasmiješeno lice. Njegova zbunjenost zbog orjentacije se prebacila na zbunjenost zbog gledanja njenog lica, glatkog zaokruženog lica obavijenog gustom i dubokom kovrčavom kosom.

“I vidite, možete kartu pomicati prstom, a ne nosom.” još uvijek se smijala, prikriveno i iskreno usnama pokušavajući sakriti sitne bijele zube, poredane jedan do drugog u pravilnom nizu. Iven je držeći pogled na njoj, okrenuo glavu prema karti, i nakon još trenutka zadržavanja pogleda na njoj, spustio pogled na kartu. Njeni tanki prsti su zujali po karti, izvlačeći iz njenoh rubova nove horizonte.

“Stani!” zgrabio joj je ruku, razgoračivši oči i usta. “Čekaj, to, gdje je to!” upro je svojom i njenom rukom u tek dovučeni niz brda iza grada u obliku slova L. Osmijeh sa djevojčina lica je naglo nestao i ona je povukla ruku iz njegovog stiska.

“Oprosti, nisam mislio ništa loše.” Iven je rekao, osjetivši svoj glas u zraku i njenu ruku kako izmiče ispod njegove. “Samo, tražim dugo ova brda, i sada si ih ti pronašla.” rekao je, posramljeno pognuvši glavu i neznatno se odmaknuvši od nje. Djevojka ga je prmatrala jedan trenutak, i zatim mu se približila. Šutke ga gledajući, privukla je lagano kartu sebi i nagnula se nad nju. Promatrala ju je nekoliko trenutaka, podigavši glavu dva puta kako bi se orjentirala, te zatim uprla prstom na lijevu stranu.

“Na zapadu, u smjeru onih sačuvanih blokova ulica, izvan grada.” rekla je jednoličnim glasom. Iven je pogledao u smjeru u kojem je pokazivala i u daljini ugledao širok pojas koliko toliko sačuvanih zgrada. Bile su prosječne visine, otprilike tridesetak katova, jednolične, jednake, iste boje i konstrukcije. Čak je i ono što je bilo razvaljeno na njima bilo otprilike jednako na svima, barem koliko je Iven vidio iz tunela. Vjeorjatno su nekad, ili će tvoriti nekad, bile dom brojnom siromašnom stanovništvu, za koje su čak i Sadašnjoj Zemlji gradili slične komplekse.

…

“Kako se može stići…mislim, postoji li ruta za to područje?” Ispravio se, pogledavši je.

“Još uvijek ne.” odgovorila je. Iven je ponovno pogledao u daljinu. Brda su bila tamo negdje, i tamo negdje je bila njegova prošlost, koju je čekao godinama, prošlost kojoj donosim budućnost. Tamo negdje je bio njegov narod, sakriven ispod zemlje, ratujući i čekajući ga već godinama. Vjerojatno su me i preboljeli, i zaboravili. Pognuo je glavu.

“Gospodine, sve izvan Tunela je zabranjeno za pristup. Sunce bi vas tako ispeklo da bi u minuti dobili deset rakova kože.” rekla je, “Buduću Zemlju smo dobili bez ozona.” Dobili ste je.

“Da, znam.” prošaptao je.

…

Između njega i zgrada je bio gotovo kilometar razvaljene čistine, izrovanog i sa zemljnom sravnjenog prostora bez ičega doli izrovanoh prljavog asfalta, nabacanih ogromnih komada betona i metalnih konstrukcija koje su se u malim dinama nizali na sve četiri strane.

….

Vraćao se do letjelice kojom je došao, putem još malo razgledavao, oteo je,  i bježao od policije i stigao do brda.

…..

Ispred letjelice su stajale tri osobe, tri muškaraca u uniformama, nagnuti na stol u kafiću. Iven im je prišao.

“Oprostite, unutra mi je ostala kamera.” pokazao je prema vozilu, “Možete li me samo na brzinu pustiti unutra, da je uzmem, da me ne čekaju predugo.” govorio je brzo. Muškarci su se nevoljko pogledali, prebacujući teret jedan na drugoga. Jedan od njih, zdesna Ivenu, crne kose i nižeg rasta snažno povuče dim iz cigarete i zatim je zabije na sredinu okrugloga bijeloga stola gdje ….

“Ajde, samo brzo.” kaže, i okrećući očima pogleda ostalu dvojicu.

….

Popeli su se metalnim stubama na sivu metalnu platformu i uz odzvanjajući zvuk koraka, hodali prema raskriljenoj letjelici.

“I, sviđa li vam se Počpar.” niski muškarac je jedva razumljivo promumljao hodajući pred njim.

“Da, da, zaista čudestan grad.” odogovorio je glasno.

“Nije ga baš puno ostalo.” mumljao je još uvijek ispred njega, skrenuvši lijevo na usku platformu uz koju je letjelica bila smještena. “Bome su ga dobro razvalili, ti ljudi iz budućnosti. Čovjek bi rekao da ćemo biti pametniji, a ono, izgleda da ćemo biti gluplji nego danas.” okrenuo se prema njemu, i Iven mu na licu ugleda bezbrižan osmijeh.

“Da, izgleda da je tako.” promumljao je, više za sebe. Pilot se zaustavio ispred glavnog ulaza u letjelicu i prvukao karticu kroz uski prorez na trupu.

“Ipak, mislim da zaslužujemo i drugu priliku. Čovjek uvijek može biti gluplji, samo mu treba poticaj.” rekao je, pogdledavši ga. Vrata ispred njega su se ispupčila i zatim kliznula nadesno, uz trup letjelice.

“Ajde, čekam vas ovdje.” rekao je i nagnuo se na ogradu. Izvadio je kutiju cigareta iz džepa i pripalio jednu.

“Odmah ću ja.” Iven je rekao dok je prolazio pokraj njega, promatrajući ga krajičkom oka. Pilot je bio nagnut na ogradi točno ispred vrata. Ušao je u mračni prostor i okrenuo se oko sebe, razmišljajući o sljedećem potezu.

“Uf, zaboravio sam svjetlo…” viknuo je pilot izvana i žurno zakoračio u mrak, no snažan udarac u glavu ga je zaustavio i on se zaljuljao i srušio na samom pragu. Iznad njega, Iven je stajao u mraku, sa teškom kamerom u ruci, promatrajući kako se krv sa pilotova čela u mraku razlijeva po sivom podu. Oprosti. Sagnuo se i prislonio mu dlan na vrat osjetivši puls pod prstima. Preživjet ćeš. Spremio je kameru u veliku torbu i uhvatio besvjesno tijelo za noge. …Spremio ga je negdje…

….

Upalio je potisnike

….

….

Nisu stigli brzo reagirati i letjelica je već jurila između zbijenih, nagnutih, građevina. Prolazile su brzo oko njega, on ih je izbjegavao….

…..

…

Začuo je pucnjeve, i viku. Ispred njega, ljudi u smeđim maskirnim odijelima su pucali na drugu stranu ulice, sakriveni iza zgrada. Bili su obučeni u smeđe izlizane uniforme, kakve nije poznavao ili ih je zaboravio, ta prošlo je više od pedeset godina, pomislio je. Promatrao je četiri vojnika kako pucajući izlijeću iz zaklona i jure prema drugoj strani ulice. Jedan od njih je pao, i ….

….

“Gdje ti je oružje!?” vikao je. “I u što si to obučen.” rekao je, tutnuvši mu pištolj u ruke.

….

Nastavio je, udaljavajući se sve više od pucnjave.

….

Došao je do groblja

…..

“Okinuo je zatvorenih očiju, i začuo pucanj. Ostao je na mjestu, ne otvarajući oči, osjećajući kako buka oko njega nestaje. ruke je i dalje držao ispružene, čvrsto stežući pištolj u ruci…. Osjetio je dodir na svojoj ruci i zatim začuo grub glas do nejga kako se izdiže iz buke.

“Stari, jesi li dobro?”

“Da…da…” promucao je.

“Koji si ti, nisam te viđao ovuda.” Glas je rekao, približivši mu se. Iven je iznad sebe ugledao snažno lice i uske smeđe oči kako ga živo ispipavaju. “Da nisi ti malo zalutao, a!?” viknuo mu je u lice i Iven se trgnuo, povukavši se unatrag.

“Ne…ovaj…tražim…obitelj…” promucao je, okrećući se okolo. Oko