Nije to baš…to, 0.1

Prilazim visokim staklenim vratima metalnog obruba iza kojih je svijet mutno prazan. Guram ih, teška su i dugo se otvaraju. Uđem unutra, kovčeg mi zapne za zatvarajuća vrata i povuče me unatrag. Posrnem, no prije nego što sam pao, stariji muškarac u bijeloj odori zadrži vrata i ponovno ih otvori, i ja oslobodim svoj kovčeg.

“Ispričavam se, gospodine Gajnić.” Kaže mi, uz lagani naklon. Ja sam također polunagnut, zbog sile kojom su me vrata rastegla do kovčega. “Vrata su pomalo nezgrapna, no ovdje su već stotinu godina, i ostavili smo ih kako bi podsjećale na dugovječnost zgrade.” Nasmijao se.

Ispravim se i privučem kovčeg sebi. Pogledam ga, muškarac je u šezdesetim  godinama, sijede rijetke kose i iste boje brade. Mršav, prosječen visine, žilave figure. Vrata zalupe, i sada gledam svijet odakle sam došao kako se muti sa one strane u debelom staklu.

“U redu je.” Kažem. Pustim kovčeg i priđem mu ispružene ruke. “Dobar dan.”

“Dobar dan gospodine.” Starac također ispruži ruku i ja osjetim njegove prste kako mi obavijaju ruku. “Dobro došli, željno smo iščekivali vaš dolazak.” Govori dok mi trese rukom. Gledam u stare, žive oči i dječji osmjeh na licu i osjećam njegove obje ruke kako srdačno zarobljavaju moju ispruženu.

“Evo, dočekali ste me.” I ja se nasmijem.

“Jesmo. Drago nam je što ste odlučili ukazati nam povjerenje.” Kaže, dok stisak već pomalo popušta. “Nećete se razočarati.”

“I meni je drago.” uzvratim kompliment, “Mislim da sam dobro odabrao.” Okrenem se i pogledam po širokom predvorju. Bijela boja zidova dominira prostorom, velike kvadratne pločice na podu se ističu tek nešto tamnijim šarama, tvoreći simetričan labirint linija preko cijeloga poda, presječen tamnijim redom pločica po sredini. Desetak metara predvorja završava stubama cijelom širinom, na vrhu suženom sa obje strane izvučenim zidovima na kojima su jedva primjetna, nešto tamnija vrata. Iza zidova, nakon stuba, dva su dizala, a sa njihove obje strane nove zavojite stube se ponovno penju prema sredini, iza dizala. Odavde mi se učini kako se desne stube penju pod manjim kutom, kao da vode u prostor ispod lijevih, nešto što nisam primijetio za moga prošloga dolaska ovdje.

“Uvjeravam vas da jeste.” Čujem starčev glas iza mene i okrenem se. “Da vas ne zadržavam odmah, želite li poći u svoj stan.”

“Da, put je bio naporan, i potreban mi je odmor.” Iskoristim priliku. “Najamnina, kako…” započnem, no starčev dlan ispružene ruke me zaustavi.

“Polako, nema žurbe, samo se vi smjestite i odmorite.” Govori dok gledam u njegov naborani, osušeni blijedi dlan i ne vidim mu lice. “Novac može čekati, kod nas vrijeme nije faktor.” Kaže mi tiho nakon što mi se približio i sspustio ruku. Iznenađen njegovom nenajavljenom bilizinom, prenem se i odmaknem malo unatrag. On je sada već okrenut na drugu stranu, desno od mene, napućenih usana fijukne prema sobici otovrenih vrata na kraju recepcijskog pulta. Iz nje izađe mladić crne kose i krene prema nama. I on je u bijelome, visoke i snažne građe.

“Dobar dan.” Kaže i spruži ruku, na što i ja ispružim svoju, no on, ne gledajući me, posegne za mojoj prtljagom i ja ostanem polunagnut i izigran.

“Dobar dan.” Promucam iz neugodnog položaja.

“Molim vas, pođite za Nenom, on će vas odvestu do vaše sobe.” Starac govori dok se ispravljam. Zahvalim mu, i požurim za visokim slugom/onim koji nosi prtljagu , poput zaostalog djeteta za majkom. Brzo prolazim kroz jednolik širok prostor jednoličnih bijelih zidova. Popnemo se uz malobrojne stube, do povišenog nastavka prostora i  zaustavimo pred dizalom. Sluga sputi kovčege pred desnim dizalom i pozove ga, ne okrećući se prema meni. Stojim iza njega, i zbunjeno se ogledam oko sebe. Sa povišenog mjesta imam dobar pogled na mjesto odakle sam došao. Iznad mutnih staklenih vrata je unutarnji balkon preko cijele širine zida, bočnim zidovima se spušta skroz do poda. Na samom balkonu vidim troja široka, također staklena vrata i mirne sjenke ljudi sa druge strane. Ispod balkona, desno od vrata se pruža recepcijski pult u nešto tamnijem tonu, sasvim do zida. Zvonce dizala me prekine u razgledavanju i ja se okrenem se i uđem za slugom koji je već unutra. Prostor u dizalu je malen, tek za troje ili četvero ljudi, obilježen smeđom bojom zidova. Sluga stisne broj pet na ekranu, i ja primijetim samo neparne brojeve na istome i začudim se kako nisam to uočio prošli put.

“Oprostite, ali zašto su samo neparni brojevi na ekranu?” upitam najpristojnijim glasom na svijetu. Sluga se sa visine okrene prema meni i promotri me na nekoliko sekundi. Gledam u njega, pomalo se grizući zbog pitanja, pokušavajući izvana ostaviti dojam hladnokrvnosti.

“Zato jer ste u dizalu za neparne katove.” Kaže napokon jednoličnim glasom.

“Aha.” Promrmljam, ništa pametniji. Gledam u okruglu jedinicu, tricu, peticu i sedmicu na ekranu i odlučim riskirati još jedno pitanje.

“A zašto su katovi podijeljeni na parne i neparne?” provučem pitanje između usana i osjetim kako mi škripi ispod zuba. Lice sluge se ponovno pojavi sa visine i zagleda se u mene.

“A kako bi ih ti podijelio?” kaže, nagnuvši se malo prema meni, i ja se povučem pola koraka natrag. Glava mu zakloni žarulju na sredini stropa dizala i sada vidim njegove izrazito svjetlo plave oči na licu izrazito zategnute blijede kože.

“Pa zašto su uopće podijeljeni?” prozborim plaho i zbunjeno, i prenesem zbunjenost na priučenog sugovornika.

“Pa neznam.” Kaže iz istog položaja, ponovno nakon kraće šutnje, i vjerojatnog nevoljkog razmišljanja. “Kako bi se ljudi pitali.” Završi i vrati se u početni položaj, a ja odlučim da će mi sluga neko vrijeme biti čudna osoba. Odšutim ostatak puta, i slugi i sebi u korist.

….

Probudim se iz popodnevnog sna i ostanem u odjeći ležati na krevetu, u mraku kroz brojne široke prozore gledajući svjetla grada vani. Lijeva ruka mi je ostala ispod glave i sada mi trne, i ja odlučim ustati. Pogledam na sat na zidu i iznenađen vidim da je gotovo deset. Uzmem mobitel i nazovem Meri, promatrajući svoj stan u mraku dok se veza uspostavlja. Sastoji se od jedne velike prostorije, odijeljene tek na tri mjesta vodoravno i okomito jedva izvučenim zidovima iz kojih vrebaju pokretni zidovi. Stojim do jednoga od njih pa prislonim ruku na označeno mjesto na zidu kako bih ga izvukao, no ništa se ne dogodi. Začudim se, no u tom trenutku se veza uspostavi, i začujem poznato Da? sa druge strane.

“Ej mala, Vedran je.” Kažem, i okrenuvši se, zaputim se prema balkonu. Vrata od balkona su nevjerojatno uska i moram se okrenuti na stranu i u čuđenju provući na balkon, uvučenoga trbuha.

“Ej mrcino.” Ona kaže, i ja se nasmijem. “Što ima, jesi li se smjestio?” upita. Preko puta uske tamne ulice iznad koje je moj balkon, visoka je i široka zgrada koja mi blokira izravan pogled na grad, te se razočaran okrenem na stranu, i pogledam niz usku ulicu, uz zid zgrade u kojoj se nalazim. “Ma da, evo baš sam se probudio, ne mogu vjerovati da sam toliko zalomio.” Kažem, hineći iznenađenje i nezadovoljstvo sobom.

“Ah, bar si ti odavno trebao naviknuti na jet lag .” Kaže kao da me kori, a ja joj u glasu osjetim smješak. “Nego, još neznam kakav ti je stan.” Govori tišim glasom, kao razočarano, dok promatram osvjetljen grad opran popodnevnom kišom kako se suši u smogu zagušenim ulicama.

“Iskreno, neznam ni ja.” kažem, okrećući se oko sebe, prođem preko široke zgrade, uskih balkonskih vrata i uvučenih zidova.”Ali, možda bi bilo dobro da dođeš ovamo, pa da ga sami istražimo.” Kažem ponešto sporije, naglasivši zadnje dvije riječi. Začujem prigušen osmjeh sa druge strane i gledajući u svoj odraz u prozorskom staklu, u trenu zaboravim na zgrade, vrata i zidove.

“Pa znaš da bih i mogla.” Ona kaže kroz smijeh dok ja zadovoljan namještam frizuru odrazu u mračnom staklu. Nasmijem se i kažem kako će mi biti zadovoljstvo da je primim kao prvog gosta u mome novom domu.

“Zadovoljstvo će biti u potpunosti moje.” Kaže formalno dok iz telefonske veze među nama čisti smijeh izlazi u noć. “A gdje si ti ono?” upita me.

“Ulica Veleova 15, peti kat, stan broj devet.” Izdiktiram.

“Uf, neznam gdje je to.” kaže, puhnuvši.

“Stribe, ili tako nešto.” Kažem sporo, pokušavajući se sjetiti imena naselja.

“To je daleko, na drugoj strani grada.” Kaže i ja se malo zabrinem. “Trebati će mi nekih pola sata, sat, gužva je.” Kaže, i ja odahnem i kažem: “Čekati ću te.”

“I bolje ti je.” Ona kaže. “Ok, onda se vidimo za nekih sat vremena.”

“Da, za sat vremena. I molim te, donesi nam nekakve hrane.” Odvratim, na što ona potvrdi i prekine vezu. Ostanem na balkonu i nastavim gledati grad ispod mene. Izgleda razmazano odavdje, sitna svjetla kroz prozore vise preko zgrada, teška od kiše. Prometne ulice, mokre i ukrašene šarenim reklamnim projekcijama se mutno zrcale u zadimljenom asfaltu, dok ljudi plaze nesigurno po njima. Dok dišem, gust dim mi izlazi iz pluća u hladni zrak, i ja odlučim vratiti se u stan. Ponovno se teškom mukom provučem kroz balkonska vrata, pomislim na glupost konstruktora zgrade, njene vlasnike, agente i mene koji nisam to primjetio kada sam dolazio prvi puta. Prislonim ruku na površinu prekidača i mrak u prostoriji nestane, otjeran ravnomjernim svjetlom iz svih zidova. Pogled mi uhvati minimalizam prostora u kojem se nalazim. Tri jednaka bijela zida predamnom, na dva mjesta presječena oznakama za pokretne zidove. Jedva primjetne, nešto tamnije linije na zidovima označavaju mjesto odakle izlaze pokretni ormari, stolovi, elementi. Praznoću prostora tek narušava krevet i moja prtljaga, bačena kraj njega. Strop je također, bijele boje, u njegovu krajnjem lijevom kutu stoji tamniji kvadrat koji označava prostor za izvlačenje kade i kabine za tuširanje. Lagano udarim dva puta po zidu i na mjestu udarca iz zida izroni upravljačka ploča. Jednim potezom po ekranu izvučem ormar iz zida. Iz prtljage izvadim svu odjeću i bacim je na krevet. Nema je previše, nisam želio sada seliti sve svoje stvari sa sobom.

Pomisao na zahtjevan posao koji me čeka me kopka cijelo vrijeme, no tješim se činjenicom da je danas petak, i daje preda mnom cijeli, neradni vikend. Ipak, pođem do računala i upalim ga, tek da provjerim poštu. Zaslon računala se upali u trenutku, i na stolu desno od nje se aktivira hologram upravljačke kugle, polovica koje je sakrivena u površini stola. Nepročitana pošta me čeka od pet sati popodne, kada sam spavao, četiri poruke. Tri me trenutačno ne zanimaju, od rodbine su, i zasada ih preskočim. Četvrta je od poslodavca, i glasi:

Poštovani,

Šaljemo Vam obavijest kojom zaključujemo naš posao.

Nacrt programa promidžbe našeg proizvoda koji ste predložili u potpunosti je sukladan sa našim zahtjevima, te smo jednoglasno i sa zadovoljstvom odlučili prihvatiti ga.

U prilogu Vam šaljemo detaljne informacije o prirodi proizvoda, specifikacije i ostale pojedinosti. Molimo da priloge što prije proučite i na temelju njih što prije izađete sa konkretiziranim programom izvedbe. Također, pozivamo Vas da nam se obratite ukoliko imate bilo kakvih drugih pitanja.

Sa zadovoljstvom,

Direktor Sunce Igračaka

Đever Nunsi