“Ispričavam se, gospodine Gajnić.” Kaže mi, uz lagani naklon. Ja sam također polunagnut, zbog sile kojom su me vrata rastegla do kovčega. “Vrata su pomalo nezgrapna, no ovdje su već stotinu godina, i ostavili smo ih kako bi podsjećale na dugovječnost zgrade.” Nasmijao se.

Ispravim se i privučem kovčeg sebi. Pogledam ga, muškarac je u šezdesetim  godinama, sijede rijetke kose i iste boje brade. Mršav, prosječen visine, žilave figure. Vrata zalupe, i sada gledam svijet odakle sam došao kako se muti sa one strane u debelom staklu.

“U redu je.” Kažem. Pustim kovčeg i priđem mu ispružene ruke. “Dobar dan.”

“Dobar dan gospodine.” Starac također ispruži ruku i ja osjetim njegove prste kako mi obavijaju ruku. “Dobro došli, željno smo iščekivali vaš dolazak.” Govori dok mi trese rukom. Gledam u stare, žive oči i dječji osmjeh na licu i osjećam njegove obje ruke kako srdačno zarobljavaju moju ispruženu.

“Evo, dočekali ste me.” I ja se nasmijem.

“Jesmo. Drago nam je što ste odlučili ukazati nam povjerenje.” Kaže, dok stisak već pomalo popušta. “Nećete se razočarati.”

“I meni je drago.” uzvratim kompliment, “Mislim da sam dobro odabrao.” Okrenem se i pogledam po širokom predvorju. Bijela boja zidova dominira prostorom, velike kvadratne pločice na podu se ističu tek nešto tamnijim šarama, tvoreći simetričan labirint linija preko cijeloga poda, presječen tamnijim redom pločica po sredini. Desetak metara predvorja završava stubama cijelom širinom, na vrhu suženom sa obje strane izvučenim zidovima na kojima su jedva primjetna, nešto tamnija vrata. Iza zidova, nakon stuba, dva su dizala, a sa njihove obje strane nove zavojite stube se ponovno penju prema sredini, iza dizala. Odavde mi se učini kako se desne stube penju pod manjim kutom, kao da vode u prostor ispod lijevih, nešto što nisam primijetio za moga prošloga dolaska ovdje.

“Uvjeravam vas da jeste.” Čujem starčev glas iza mene i okrenem se. “Da vas ne zadržavam odmah, želite li poći u svoj stan.”

“Da, put je bio naporan, i potreban mi je odmor.” Iskoristim priliku. “Najamnina, kako…” započnem, no starčev dlan ispružene ruke me zaustavi.

“Polako, nema žurbe, samo se vi smjestite i odmorite.” Govori dok gledam u njegov naborani, osušeni blijedi dlan i ne vidim mu lice. “Novac može čekati, kod nas vrijeme nije faktor.” Kaže mi tiho nakon što mi se približio i sspustio ruku. Iznenađen njegovom nenajavljenom bilizinom, prenem se i odmaknem malo unatrag. On je sada već okrenut na drugu stranu, desno od mene, napućenih usana fijukne prema sobici otovrenih vrata na kraju recepcijskog pulta. Iz nje izađe mladić crne kose i krene prema nama. I on je u bijelome, visoke i snažne građe.

“Dobar dan.” Kaže i spruži ruku, na što i ja ispružim svoju, no on, ne gledajući me, posegne za mojoj prtljagom i ja ostanem polunagnut i izigran.

“Dobar dan.” Promucam iz neugodnog položaja.

“Molim vas, pođite za Nenom, on će vas odvestu do vaše sobe.” Starac govori dok se ispravljam. Zahvalim mu, i požurim za visokim slugom/onim koji nosi prtljagu , poput zaostalog djeteta za majkom. Brzo prolazim kroz jednolik širok prostor jednoličnih bijelih zidova. Popnemo se uz malobrojne stube, do povišenog nastavka prostora i  zaustavimo pred dizalom. Sluga sputi kovčege pred desnim dizalom i pozove ga, ne okrećući se prema meni. Stojim iza njega, i zbunjeno se ogledam oko sebe. Sa povišenog mjesta imam dobar pogled na mjesto odakle sam došao. Iznad mutnih staklenih vrata je unutarnji balkon preko cijele širine zida, bočnim zidovima se spušta skroz do poda. Na samom balkonu vidim troja široka, također staklena vrata i mirne sjenke ljudi sa druge strane. Ispod balkona, desno od vrata se pruža recepcijski pult u nešto tamnijem tonu, sasvim do zida. Zvonce dizala me prekine u razgledavanju i ja se okrenem se i uđem za slugom koji je već unutra. Prostor u dizalu je malen, tek za troje ili četvero ljudi, obilježen smeđom bojom zidova. Sluga stisne broj pet na ekranu, i ja primijetim samo neparne brojeve na istome i začudim se kako nisam to uočio prošli put.

“Oprostite, ali zašto su samo neparni brojevi na ekranu?” upitam najpristojnijim glasom na svijetu. Sluga se sa visine okrene prema meni i promotri me na nekoliko sekundi. Gledam u njega, pomalo se grizući zbog pitanja, pokušavajući izvana ostaviti dojam hladnokrvnosti.

“Zato jer ste u dizalu za neparne katove.” Kaže napokon jednoličnim glasom.

“Aha.” Promrmljam, ništa pametniji. Gledam u okruglu jedinicu, tricu, peticu i sedmicu na ekranu i odlučim riskirati još jedno pitanje.

“A zašto su katovi podijeljeni na parne i neparne?” provučem pitanje između usana i osjetim kako mi škripi ispod zuba. Lice sluge se ponovno pojavi sa visine i zagleda se u mene.

“A kako bi ih ti podijelio?” kaže, nagnuvši se malo prema meni, i ja se povučem pola koraka natrag. Glava mu zakloni žarulju na sredini stropa dizala i sada vidim njegove izrazito svjetlo plave oči na licu izrazito zategnute blijede kože.

“Pa zašto su uopće podijeljeni?” prozborim plaho i zbunjeno, i prenesem zbunjenost na priučenog sugovornika.

“Pa neznam.” Kaže iz istog položaja, ponovno nakon kraće šutnje, i vjerojatnog nevoljkog razmišljanja. “Kako bi se ljudi pitali.” Završi i vrati se u početni položaj, a ja odlučim da će mi sluga neko vrijeme biti čudna osoba. Odšutim ostatak puta, i slugi i sebi u korist.

….

Probudim se iz popodnevnog sna i ostanem u odjeći ležati na krevetu, u mraku kroz brojne široke prozore gledajući svjetla grada vani. Lijeva ruka mi je ostala ispod glave i sada mi trne, i ja odlučim ustati. Pogledam na sat na zidu i iznenađen vidim da je gotovo deset. Uzmem mobitel i nazovem Meri, promatrajući svoj stan u mraku dok se veza uspostavlja. Sastoji se od jedne velike prostorije, odijeljene tek na tri mjesta vodoravno i okomito jedva izvučenim zidovima iz kojih vrebaju pokretni zidovi. Stojim do jednoga od njih pa prislonim ruku na označeno mjesto na zidu kako bih ga izvukao, no ništa se ne dogodi. Začudim se, no u tom trenutku se veza uspostavi, i začujem poznato Da? sa druge strane.

“Ej mala, Vedran je.” Kažem, i okrenuvši se, zaputim se prema balkonu. Vrata od balkona su nevjerojatno uska i moram se okrenuti na stranu i u čuđenju provući na balkon, uvučenoga trbuha.

“Ej mrcino.” Ona kaže, i ja se nasmijem. “Što ima, jesi li se smjestio?” upita. Preko puta uske tamne ulice iznad koje je moj balkon, visoka je i široka zgrada koja mi blokira izravan pogled na grad, te se razočaran okrenem na stranu, i pogledam niz usku ulicu, uz zid zgrade u kojoj se nalazim. “Ma da, evo baš sam se probudio, ne mogu vjerovati da sam toliko zalomio.” Kažem, hineći iznenađenje i nezadovoljstvo sobom.

“Ah, bar si ti odavno trebao naviknuti na jet lag .” Kaže kao da me kori, a ja joj u glasu osjetim smješak. “Nego, još neznam kakav ti je stan.” Govori tišim glasom, kao razočarano, dok promatram osvjetljen grad opran popodnevnom kišom kako se suši u smogu zagušenim ulicama.

“Iskreno, neznam ni ja.” kažem, okrećući se oko sebe, prođem preko široke zgrade, uskih balkonskih vrata i uvučenih zidova.”Ali, možda bi bilo dobro da dođeš ovamo, pa da ga sami istražimo.” Kažem ponešto sporije, naglasivši zadnje dvije riječi. Začujem prigušen osmjeh sa druge strane i gledajući u svoj odraz u prozorskom staklu, u trenu zaboravim na zgrade, vrata i zidove.

“Pa znaš da bih i mogla.” Ona kaže kroz smijeh dok ja zadovoljan namještam frizuru odrazu u mračnom staklu. Nasmijem se i kažem kako će mi biti zadovoljstvo da je primim kao prvog gosta u mome novom domu.

“Zadovoljstvo će biti u potpunosti moje.” Kaže formalno dok iz telefonske veze među nama čisti smijeh izlazi u noć. “A gdje si ti ono?” upita me.

“Ulica Veleova 15, peti kat, stan broj devet.” Izdiktiram.

“Uf, neznam gdje je to.” kaže, puhnuvši.

“Stribe, ili tako nešto.” Kažem sporo, pokušavajući se sjetiti imena naselja.

“To je daleko, na drugoj strani grada.” Kaže i ja se malo zabrinem. “Trebati će mi nekih pola sata, sat, gužva je.” Kaže, i ja odahnem i kažem: “Čekati ću te.”

“I bolje ti je.” Ona kaže. “Ok, onda se vidimo za nekih sat vremena.”

“Da, za sat vremena. I molim te, donesi nam nekakve hrane.” Odvratim, na što ona potvrdi i prekine vezu. Ostanem na balkonu i nastavim gledati grad ispod mene. Izgleda razmazano odavdje, sitna svjetla kroz prozore vise preko zgrada, teška od kiše. Prometne ulice, mokre i ukrašene šarenim reklamnim projekcijama se mutno zrcale u zadimljenom asfaltu, dok ljudi plaze nesigurno po njima. Dok dišem, gust dim mi izlazi iz pluća u hladni zrak, i ja odlučim vratiti se u stan. Ponovno se teškom mukom provučem kroz balkonska vrata, pomislim na glupost konstruktora zgrade, njene vlasnike, agente i mene koji nisam to primjetio kada sam dolazio prvi puta. Prislonim ruku na površinu prekidača i mrak u prostoriji nestane, otjeran ravnomjernim svjetlom iz svih zidova. Pogled mi uhvati minimalizam prostora u kojem se nalazim. Tri jednaka bijela zida predamnom, na dva mjesta presječena oznakama za pokretne zidove. Jedva primjetne, nešto tamnije linije na zidovima označavaju mjesto odakle izlaze pokretni ormari, stolovi, elementi. Praznoću prostora tek narušava krevet i moja prtljaga, bačena kraj njega. Strop je također, bijele boje, u njegovu krajnjem lijevom kutu stoji tamniji kvadrat koji označava prostor za izvlačenje kade i kabine za tuširanje. Lagano udarim dva puta po zidu i na mjestu udarca iz zida izroni upravljačka ploča. Jednim potezom po ekranu izvučem ormar iz zida. Iz prtljage izvadim svu odjeću i bacim je na krevet. Nema je previše, nisam želio sada seliti sve svoje stvari sa sobom.

Pomisao na zahtjevan posao koji me čeka me kopka cijelo vrijeme, no tješim se činjenicom da je danas petak, i daje preda mnom cijeli, neradni vikend. Ipak, pođem do računala i upalim ga, tek da provjerim poštu. Zaslon računala se upali u trenutku, i na stolu desno od nje se aktivira hologram upravljačke kugle, polovica koje je sakrivena u površini stola. Nepročitana pošta me čeka od pet sati popodne, kada sam spavao, četiri poruke. Tri me trenutačno ne zanimaju, od rodbine su, i zasada ih preskočim. Četvrta je od poslodavca, i glasi:

Poštovani,

Šaljemo Vam obavijest kojom zaključujemo naš posao.

Nacrt programa promidžbe našeg proizvoda koji ste predložili u potpunosti je sukladan sa našim zahtjevima, te smo jednoglasno i sa zadovoljstvom odlučili prihvatiti ga.

U prilogu Vam šaljemo detaljne informacije o prirodi proizvoda, specifikacije i ostale pojedinosti. Molimo da priloge što prije proučite i na temelju njih što prije izađete sa konkretiziranim programom izvedbe. Također, pozivamo Vas da nam se obratite ukoliko imate bilo kakvih drugih pitanja.

Sa zadovoljstvom,

Direktor Sunce Igračaka

Đever Nunsi

“Dragi putnici, sletjeli smo.” metaliziran ženski glas je odjekivao sa svih strana širokog bijelog prostora, dok su se putnici nanosili jedni preko drugih i unosili u mala okrugla okna u potrazi za što boljim pogledom na svijet izvan letjelice, “Molimo vas da ostanete na svojim mjestima još neko vrijeme dok ne osiguramo vozilo i optimalni uvjeti za boravak ne budu postignuti.” jednočičan glas je rutinski odjekivao i dalje, ne primjećen od strane zadivljene rulje koja se sada smjestila u tankom pojasu na obje strane letjelice, ostavivši širok prostor u sredini da zjapi. Iven je pognut, pritisnut grudima poveće ženeiznad njega kroz uzak prozor gledao razrušen sivi svijet izvan letjelice kako u nelagodi leluja na prejakom crvenom suncu. Betonske visoke ruševine topile su, spajajući se u živahnoj magli sa uzavrelim zrakom.

“U međuvremenu, sa vaše lijeve i desne strane možete vidjeti buduće ostatke grada, koji je smješten na području koje na Sadašnjoj Zemlji trenutačno zauzimaju Osijek i Vukovar.” metalni ženski glas se i dalje vrtio u pozadini, prigušen povicima i uzdasima putnika, “Sletjeli smo na područje nekadašnjeg Osijeka, na mjestu nekadašnjeg Mosta preko Drave, od kojega su ostali tek temelji na obalama sada presušjele rijeke Drave, sa obje strane letjelice.”

Iven se nelagodno meškolji, pritisnut grudima poveće žene koja je iznad njega opčarano pratila svaki centiamtar vanjskoga svijeta.

…..

“Poštovani putnici, vozilo je osigurano i optimalni uvijeti ua izlazak su postignuti. Molimo vas da krenete prema vama najbližim izlažzima.” nešto glasnije, začuo se glas ponovno. Iven je osjetio na svojim obrazima napor poveće žene dok se odvajala od njega, da bi mu u sljedećem trenutku kisik naglo suknuo u pluća.

….

Vrata su se otvorila, uz zvuk popuštanja pritiska, skliznula nadesno, uz oplatu vozila. Naviknuo se na atmosferu sadašnje zamlje i toplina izvana ga je zaljuljala i jarko crvena svjetlost ga je zaslijepila, nezagušena zatamnjenim oknima. Pedeset godina, mučenja, bježanja i lutanja. Pedeset godina sna o bijegu svojoj kući i svojim ljudima. Zastao je na vrhu stuba. Ljudi ispred njega su se spuštali po montažnim stubama i ulazili u prozirni hodnik načinjen od blještavih srebrnastih posnatih stupova koji su između i iznad sebe držali proziran, staklasti materijal koji je titrao u plavkastoj boji, očito kroz sebe propuštajući nekakvu energiju koja je održavala zaštitno polje, štiteći ih od Sunca izvan. Prostor, koji je označavao rutu predviđenu za današnji obilazak, je bio najvećim dijelom širok oko deset metara, i Iven ga je pratio kako puzi cijelim gradom, plavkasta rebrasta prozirna titrava zmija kako se provlači između do neba visokih ostataka zgrada, sakriva se oko njih, pa ponvo izlazi da bi se penjala uzvišenja, na vidikovac sa desne strane, i po zgradama, te se zatim naglo spuštala i mirno i uporno nastavljala dalje, probijajući se kroz negostoljubivi svijet, razvaljeni svijet oko nje, račvajući se neodlučno na preprekama, množeći se i nastavljući zatim snažno, kao da želi obuhvatiti cijeli svijet u koji je upala.

….

Vodič je sišao niz stepenice i zaustavio se na sredini zaokruženog proširenog prostora, pokraj bijelog kioska sa suvenirima iz kojeg iz tame, kroz otovrena vrata radoznalo provirivao mršavi, sitni niski čiča, prekrštenih ruku prateći silazak svakog od putnika.

“Molim vas, okupite se ovdje!” glasno je govorio, crtajući kružnicu oko sebe zatvorenim kišobranom. Ljudi su se mještali oko njega. Iven je sišao i stao do omanjeg bradatog muškarca, vodiču zdesna, ogledajući se oko sebe.

“Krećemo odavdje. Tu se možete odmoriti, oni koji žele mogu kupiti suvenire i pojesti nešto.” govorio je. “Ovakvih postaja ima na svakom račvanju, kao što možete vidjeti na vašim kartama.” Šuškanje papira i žamor su potvrdili njegove riječi. “Molim vas da se ne odvajate od skupine. Ukoliko se izgubite, krivo skrenete, ili zaostanete, javite se redarima. Redari su raspoređeni na svakom račvanju, kao i po rutama, tako da je stvarno teško skrenuti sa puta.” završio je sa smješkom, na što mu je rulja uzvratila na isti način, odobravajući.

Hodali su kroz isušenom koritu rijeke, na mjestu iznad kojeg je nekada bio most.

“Ovo korito je vjerojatno bilo neformalna granica između dva grada, a mozd iznad ih je spajao. Iz njega ćemo izaći na drugom račvanju, ali o tom potom” čuo je glas vodiča. Iven je bio okrenut prema istoku, prema, Počporu, kojeg je činio pravilan niz razvaljenih visokih zgrada koje su se poput domina naslanjale jedna na drugu unedogled, premošćujući četvrti i ulice koje su ih odjeljivale.

“Počpor je bio urbaniziraniji dio, suvremeniji dio, i u njemu je bilo smješteno oko osamdeset posto stanovništva Dva grada.” vodič je pokazivao svojim kišobranom po zraku, obuhvaćajući cijeli grad u nekoliko kružnih poteza. “Sa druge strane

….vodič ih je vodio po tom prozirnom hodniku, objašnjavajući putem.

….

“Ova zgrada je u ovom trenutku stara oko tri stotina godina. Možda nekima od vas izgleda poznato, i to je zbog toga jer se ona baš grad na Sadašnjoj Zemlji. Ovdje je puno viša, šira, dodani su joj neki dijelovi, i naravno, u puno je lošijem stanju. Na sadašnjoj zemlji, ona se planira kao muzej, dok nam namjena ove ovdje nije još uvijek sasvim jasna.” govorila je. Svi su gledali visoku građevinu, izranjavanu sa svih strana, otrganih bokova na visinama sa kojih su virili kablovi, armatura….

….

“Ono što znamo je da je nekada u budućnosti, procjenjuje se za nekih tri stotine godina, izbio veliki rat, i da je jedna strana aktivirala nekakvu razornu bombu, jaču od atomske, bombu koja će učiniti ovo što sada vidite.” govorila je

…..

Danas je lijep dan, i na nebu možete jasno vidjeti Sadašnju Zemlju. Iven je pogledao u nebo i na plavom nebu ugledao tamniju kružnicu kako se iscrtava kroz oblake. Ništa od ovoga područja nije poznavao, ništa mu nije bilo poznato. Pomisao da je bolje poznavao Zemlju sa koje je pobjegao od one na kojoj se rodiošibala ga je poput širokog iglama prošaranog remena. Od zemlje u kojoj se rodio, utješio se.

….

Imao je neki dan osamdeset sedmi rođendan. Pedeset godina otkad su ga odveli odavdje, sa njegove Zemlje, otkad su ga zarobili i ispitivali besmislena pitanja, praćena mučenjem njega, i drugih koje su pronašli. Pedeset godina otkad je zadnji puta vidio nju, otkada joj je obećao da će se vratiti sa nečime čime će se spasiti.

….

“Mislimo da je rat počeo zbog…., prema ostacima zapisa i zaliha, ostataka koji su pronađeni.” rekla je. Iven je pomislio kako im je čak i dosta toga poznato, budući da su ljudi ove Zemlje odavno zaboravili zbog čega ratuju, čak im to i nije bilo važno.

….

….

Grupa je hodala prema račvanju, kojih desetak metara naprijed, slijedeći snažan glas vodiča u polumraku, osvjetljeno tek rijetko razmazanim svjetlom sa stupova i titranjem tankih munja u staklenim pregradama. Došao je do pregrade, gotovo je dotaknuvši nosom, i zaustavio se na trenutak, gledajući kroz prozirni zid razrušen okoliš u tami. Ispucano, razvaljeno betonsko tlo, izrovano velikim dijelovima građevina mirovalo je u sjenovitom prostoru izvan. Svjetleći tunel se stiskao uz desnu stranu prostroa, ostavivši tek uzak prostor između sebe i pravilnog reda nagnutih zgrada.

…..

Grupa je prošla račvanje, skrenuvši desno, prema izlazu iz tamnih hodnika, kako je bilo označeno na putokazima. Iven se zadržao na kiosku, razgledajući suvenire, razglednice, karte Buduće Zemlje i Počpara. Uzeo je jednu, najmanju, i raširio je i ugledao šarenu splet linija označen na njoj. Plava zmija, prozirni tunel, šarao je cijelom površinom. Počinjao je ili završavao sa svih strana, spajajući se sa drugim, da bi se kasnije ponovno odvajao od njih. Sam grad je bio podjeljen u dva dijela, sivom linijom u obliku slova S po sredini, preko kojeg je bijelim slovima pisalo KORITO RIJEKE POČPAR.

..

opcija simulacije prema informacijama nije potpuno dočaravala nekadašnji izgled, no svejedno ju je uključio. Karta u njegovoj ruci se raširila na obje strane, još dvostruko, i dvovimenzionalni prikaz se počeo pretvarati u pun hologramski prikaza grada oko njega. Zgrade i brda su rasle, ispravljajući se i dobivajući bijelu i zelenu boju, kao i sve drugo. Korito rijeke se ispunilo plavom, živom bojom, i uz svoj uzdah gotovo je mogao osjetiti žuborenje rijeke,…..

“Gospodine, morate kupiti kartu kako bi je mogli koristiti.” ženski glas ga je prekinuo. dignuo je pogled i ugledao mladu djevojku kako mu se približava.

“Da, da, naravno.” rekao je zbunjeno, “Koliko je?” tapkao je po odjeći, tražeći novac. Boje sa simulacije su mu u mraku još osjevtaljavale lice, pretvorivši ga u skup toliko oskudnih boja u ovome gradu.

“Sedam i trideset.” rekla je. Pogledao ju je i zatim zabio pogled u savijen debeli snop novčanica, prebirući po njima.

“Sedam…trideset…trideset…” mahao je glavom, ne uspjevajući pronaći sitne kovanice. Napokon je uzeo još jednu novčanicu i pružio je djevojci. “Osam. U redu je.” rekao je podignute ruke.

“Pa odaberite još nešto, ponesite natrag uspomenu koja će vas podsjećati na budućnost.” rekla je, pokazujući rukom na kamenje, makete zgrada, crteže.

“Ma u redu je, neka.” nasmiješio se. “Imam već dosta uspomena.” podsjećalo bi me na prošlost, pomislio je.

Djevojka je stisnula šaku sa novcem, ne gledajući u nju, i nestala iz njegova vidokruga. Iven je ponovno zabio glavu u mapu, približivši joj se toliko da je nosom probio krovove bijelih simulacija najviših zgrada. Glavom je istrzano šarao po cijeloj površini karte, širom otovrenih očiju zbunjeno tragajući za nečime. Nervozno je stisnuo zube i zatim podignuo glavu, pokušavajući se orijentirati. Okrenuo se prema najvišoj zgradi na vidiku i stavio mapu ispred nje, položivši je vodoravno na ispružene dlanove. Zgrada se izdizala daleko iza ruševina neposredno pokraj tunela, visoko stršeći u zrak, razvaljena, stojeći ogoljena poput riblje kosti tek na ostacima željezne konstrukcije.  Zbunjeno je prebacivao pogled sa karte na visoku zgradu, sa zgrade, lijevo i desno. Jebote, gdje sam.

“Oprostite, gospodine…” ponovno je začuo glas djevojke pokraj desog ramena.”Puno se jednostavnije orjentirati sa običnom kartom, bez svih ovih nepotrebnih dodataka sa strane.” govorila je, upirući prstom u kartu, “Možda bi bilo najbolje da ugasite…ovako…” prešla je prstom preko donjeg desnog kuta karte, “…ti dodaci su zapravo samo za ukras, da vam pokažu kako je sve to možda izgledalo, ima puno detalja koji ometaju i nisu baš najpraktičniji kada se zapravo trebate orjentirati.” dignuo je pogled prema glasu i ovaj put zapravo ugledao nasmiješeno lice. Njegova zbunjenost zbog orjentacije se prebacila na zbunjenost zbog gledanja njenog lica, glatkog zaokruženog lica obavijenog gustom i dubokom kovrčavom kosom.

“I vidite, možete kartu pomicati prstom, a ne nosom.” još uvijek se smijala, prikriveno i iskreno usnama pokušavajući sakriti sitne bijele zube, poredane jedan do drugog u pravilnom nizu. Iven je držeći pogled na njoj, okrenuo glavu prema karti, i nakon još trenutka zadržavanja pogleda na njoj, spustio pogled na kartu. Njeni tanki prsti su zujali po karti, izvlačeći iz njenoh rubova nove horizonte.

“Stani!” zgrabio joj je ruku, razgoračivši oči i usta. “Čekaj, to, gdje je to!” upro je svojom i njenom rukom u tek dovučeni niz brda iza grada u obliku slova L. Osmijeh sa djevojčina lica je naglo nestao i ona je povukla ruku iz njegovog stiska.

“Oprosti, nisam mislio ništa loše.” Iven je rekao, osjetivši svoj glas u zraku i njenu ruku kako izmiče ispod njegove. “Samo, tražim dugo ova brda, i sada si ih ti pronašla.” rekao je, posramljeno pognuvši glavu i neznatno se odmaknuvši od nje. Djevojka ga je prmatrala jedan trenutak, i zatim mu se približila. Šutke ga gledajući, privukla je lagano kartu sebi i nagnula se nad nju. Promatrala ju je nekoliko trenutaka, podigavši glavu dva puta kako bi se orjentirala, te zatim uprla prstom na lijevu stranu.

“Na zapadu, u smjeru onih sačuvanih blokova ulica, izvan grada.” rekla je jednoličnim glasom. Iven je pogledao u smjeru u kojem je pokazivala i u daljini ugledao širok pojas koliko toliko sačuvanih zgrada. Bile su prosječne visine, otprilike tridesetak katova, jednolične, jednake, iste boje i konstrukcije. Čak je i ono što je bilo razvaljeno na njima bilo otprilike jednako na svima, barem koliko je Iven vidio iz tunela. Vjeorjatno su nekad, ili će tvoriti nekad, bile dom brojnom siromašnom stanovništvu, za koje su čak i Sadašnjoj Zemlji gradili slične komplekse.

…

“Kako se može stići…mislim, postoji li ruta za to područje?” Ispravio se, pogledavši je.

“Još uvijek ne.” odgovorila je. Iven je ponovno pogledao u daljinu. Brda su bila tamo negdje, i tamo negdje je bila njegova prošlost, koju je čekao godinama, prošlost kojoj donosim budućnost. Tamo negdje je bio njegov narod, sakriven ispod zemlje, ratujući i čekajući ga već godinama. Vjerojatno su me i preboljeli, i zaboravili. Pognuo je glavu.

“Gospodine, sve izvan Tunela je zabranjeno za pristup. Sunce bi vas tako ispeklo da bi u minuti dobili deset rakova kože.” rekla je, “Buduću Zemlju smo dobili bez ozona.” Dobili ste je.

“Da, znam.” prošaptao je.

…

Između njega i zgrada je bio gotovo kilometar razvaljene čistine, izrovanog i sa zemljnom sravnjenog prostora bez ičega doli izrovanoh prljavog asfalta, nabacanih ogromnih komada betona i metalnih konstrukcija koje su se u malim dinama nizali na sve četiri strane.

….

Vraćao se do letjelice kojom je došao, putem još malo razgledavao, oteo je,  i bježao od policije i stigao do brda.

…..

Ispred letjelice su stajale tri osobe, tri muškaraca u uniformama, nagnuti na stol u kafiću. Iven im je prišao.

“Oprostite, unutra mi je ostala kamera.” pokazao je prema vozilu, “Možete li me samo na brzinu pustiti unutra, da je uzmem, da me ne čekaju predugo.” govorio je brzo. Muškarci su se nevoljko pogledali, prebacujući teret jedan na drugoga. Jedan od njih, zdesna Ivenu, crne kose i nižeg rasta snažno povuče dim iz cigarete i zatim je zabije na sredinu okrugloga bijeloga stola gdje ….

“Ajde, samo brzo.” kaže, i okrećući očima pogleda ostalu dvojicu.

….

Popeli su se metalnim stubama na sivu metalnu platformu i uz odzvanjajući zvuk koraka, hodali prema raskriljenoj letjelici.

“I, sviđa li vam se Počpar.” niski muškarac je jedva razumljivo promumljao hodajući pred njim.

“Da, da, zaista čudestan grad.” odogovorio je glasno.

“Nije ga baš puno ostalo.” mumljao je još uvijek ispred njega, skrenuvši lijevo na usku platformu uz koju je letjelica bila smještena. “Bome su ga dobro razvalili, ti ljudi iz budućnosti. Čovjek bi rekao da ćemo biti pametniji, a ono, izgleda da ćemo biti gluplji nego danas.” okrenuo se prema njemu, i Iven mu na licu ugleda bezbrižan osmijeh.

“Da, izgleda da je tako.” promumljao je, više za sebe. Pilot se zaustavio ispred glavnog ulaza u letjelicu i prvukao karticu kroz uski prorez na trupu.

“Ipak, mislim da zaslužujemo i drugu priliku. Čovjek uvijek može biti gluplji, samo mu treba poticaj.” rekao je, pogdledavši ga. Vrata ispred njega su se ispupčila i zatim kliznula nadesno, uz trup letjelice.

“Ajde, čekam vas ovdje.” rekao je i nagnuo se na ogradu. Izvadio je kutiju cigareta iz džepa i pripalio jednu.

“Odmah ću ja.” Iven je rekao dok je prolazio pokraj njega, promatrajući ga krajičkom oka. Pilot je bio nagnut na ogradi točno ispred vrata. Ušao je u mračni prostor i okrenuo se oko sebe, razmišljajući o sljedećem potezu.

“Uf, zaboravio sam svjetlo…” viknuo je pilot izvana i žurno zakoračio u mrak, no snažan udarac u glavu ga je zaustavio i on se zaljuljao i srušio na samom pragu. Iznad njega, Iven je stajao u mraku, sa teškom kamerom u ruci, promatrajući kako se krv sa pilotova čela u mraku razlijeva po sivom podu. Oprosti. Sagnuo se i prislonio mu dlan na vrat osjetivši puls pod prstima. Preživjet ćeš. Spremio je kameru u veliku torbu i uhvatio besvjesno tijelo za noge. …Spremio ga je negdje…

….

Upalio je potisnike

….

….

Nisu stigli brzo reagirati i letjelica je već jurila između zbijenih, nagnutih, građevina. Prolazile su brzo oko njega, on ih je izbjegavao….

…..

…

Začuo je pucnjeve, i viku. Ispred njega, ljudi u smeđim maskirnim odijelima su pucali na drugu stranu ulice, sakriveni iza zgrada. Bili su obučeni u smeđe izlizane uniforme, kakve nije poznavao ili ih je zaboravio, ta prošlo je više od pedeset godina, pomislio je. Promatrao je četiri vojnika kako pucajući izlijeću iz zaklona i jure prema drugoj strani ulice. Jedan od njih je pao, i ….

….

“Gdje ti je oružje!?” vikao je. “I u što si to obučen.” rekao je, tutnuvši mu pištolj u ruke.

….

Nastavio je, udaljavajući se sve više od pucnjave.

….

Došao je do groblja

…..

“Okinuo je zatvorenih očiju, i začuo pucanj. Ostao je na mjestu, ne otvarajući oči, osjećajući kako buka oko njega nestaje. ruke je i dalje držao ispružene, čvrsto stežući pištolj u ruci…. Osjetio je dodir na svojoj ruci i zatim začuo grub glas do nejga kako se izdiže iz buke.

“Stari, jesi li dobro?”

“Da…da…” promucao je.

“Koji si ti, nisam te viđao ovuda.” Glas je rekao, približivši mu se. Iven je iznad sebe ugledao snažno lice i uske smeđe oči kako ga živo ispipavaju. “Da nisi ti malo zalutao, a!?” viknuo mu je u lice i Iven se trgnuo, povukavši se unatrag.

“Ne…ovaj…tražim…obitelj…” promucao je, okrećući se okolo. Oko

“Da, ludo sranje.” Odgovorio je Marko, dok je Ivan kimao glavom, ispijajući ostatak pive iz krigle. “Bog zna što je to.” Marko je rekao i dovršio pivu iz svoje krigle.

“Remek, stari.” Ivan je odgovorio, još uvijek se tražeći u zrcalu iza boca.

“Remek.” Marko je potvrdio. “Stari, idem. Posao zove.” Čvrsto ga je uhvatio za lijevo rame i zatim ga potapšao.

“Daj, ne seri. Kad je tebe posao zvao?” progovorio je iz zrcala, pomalo iskrivljenog glasa,

“Znam, eli evo, sada zove.” Odgovorio je i uzdahnuo, pokušavši se nasmijati.

“Mare, u kurcu si. Nema više zajebancije kao nekada, sa starom ekipom. Otkad si, ono, faca jebote, družimo se svake prijestupne.” govorio je dok mu je Marko stajao iza leđa. Glas mu je već bio mutan i riječi su mu se pod utjecajem alkohola sve više ispreplitale. Marko je gledao ravno, tražeći sada svoje lice u zrcalu između reklama za alkoholna pića i razna brza jela.

“Radim stari. Zajeban je ovaj posao.” Odgovorio je

“Zajeban je kurac, novinar je danas svaka budala.” Ivan se okrenuo ulijevo, i zagledao se u mjesto gdje je Marko do maločas sjedio, kao da ga je uvjeren da je on i dalje tamo. Marko je gledao u profil naboranog, osušenog, alkoholom ispijenog obraslog lica osobe koja je posljednji članak napisala prije sedam godina. Guste vlasi masne kose su mu se uvijale preko duboko sakrivenog vlažnog lijevo oka. “Jebeš posao, bitni su ljudi stari, bitno je ono unutra, ono što osjećaš.” Govorio je polako i ispružio lijevo ruku preko šanka, posežući u prazno. Marko je posegnuo za njom i uhvatio je, spojivši im dlanove.

“Moram ići, jebiga. Javiti ću se.” Rekao je, nagnuvši se i smjestivši oči na pravcu u kojem je Ivan gledao.
“Neka ti telefon bude upaljen.” “Tko mora, mora. Jebiga onda, javi se.” Odgovorio je.
Marko je izašao vani. Taška vrata su se za njim zatvorila, i nakon kratkog oklijevanja, utopio se u masi prolaznika krenuvši lijevo. Hodao je širokim pločnikom, brzo se gibajući sa strujom…

…..

“Koji kurac je Remek.”

“Nemam pojma, ali jebeno dobro zvuči.”

“Zvuči kao izgubljeni dio nekakvog aparata.”

“Meni samo zvuči dobro.”

….

“Šefe, može li do Luke?” nagnuo se do prozora taksija i upitao bradatog vozača zadubljenog u široke novine.

“Naravno.” Odgovorio je, ne gledajući ga i odložio novine na suvozačevo mjesto. Marko je otvorio velika teška vrata i ušao u prostrano vozilo. Zatvorivši vrata za sobom, zvuk grada se izgubio i on se našao u mirnoj tišini. Vozač je bio odijeljen prozirnom pregradom na kojoj je desetak sitnih rupica propustilo snažan vozačev glas.

“Vi ste onaj poznati novinar?” rekao je, gledajući ga u retrovizoru.

“Pa, valjda jesam.” Marko je odgovorio, slegnuvši ramenima. Gledao je guste redove ljudi kako se vuku po pločniku, kao da su njegovim rubom odsječeni od ostatka okoline. Taksi je gmizio kroz uske ulice Unutarnjeg grada, provlačeći se na drugoj razini kroz gustiš unutarnjeg prometa zarobljenog između visokih zgrada, lebdećih reklama i visinskih tunela preko kolnika koji su spajali udaljene zgrade, naglo se pojavljujući iz gustiša prometa ….

“Evo, sami ste me prekinuli u čitanju ovoga što ste napisali.” Rekao je, lagano se okrenuvši prema njemu tako da mu je Marko uspio uhvatiti sitan osmjeh između guste crne brade i brkova.

“Ne propuštate ništa previše.” Rekao je

“Ne, ne, stvarno ste dobro rekli ovo o djeci delikventima.” Rekao je, podigavši desnu ruku sa volana i zadržavši je u zraku, potvrdivši kimanjem glave svoju izjavu, “Danas više nemate izbora sa njima, toga je sve više i nema druge nego zatvor.”

“Nije sve baš tako crno bijelo, ima tu….” pokušao je pružiti čovjeku uvid u dodatne informacije, no vozač ga je prekinuo.

“Ono što ja mislim, a što ste vi i napisali, je da se oni jednostavno ne snalaze u ovome načinu života.” Rekao je, okrenuvši se prema njemu, podignuvši ruku u zrak ponovno, “njima ne pomažu savjeti, pustite priče, to treba zatvoriti.”

“Ma gledajte, nisam ja…” opet je pokušao objasniti, no čovjek

“Gospodine, možda niste shvatili, ali….

vozio je sporo, često usporavajući i zaustavljajući se, ometan nepredivim kretanjem vozila oko njega. …

Naglo, vozač je skrenuo desno, ušao u jedan od jedan od tamnih otvora što su bili na širokoj zgradi i pojurio, naglo promjenivši nagib prema dolje. tunelska svjetla iznad njih su se spajala u jedan neprekidni niz pravocrtne svjetlosti koja se sabila u sebe, kao da se boji mraka koji bi trebala rasvjetljavati. Tunel je spuštao zavijajući malo udesno, iskrivljavajući liniju zbijene svjetlosti, sve dok nije počela blijedjeti tamo u daljini, progutana u bloku dnevnog svjetla na kraju tunela.

Izletjeli su vani, u uspinjajućem luku, dočekani snažnim sunčevim svjetlom koje se gušilo u zatamnjenim staklima vozila. Vozač je prestrojio vozilo u stazu prema Luci, i zatim su pojurili nekoliko metara iznad sivoga tla, trakom u vanjskom dijelu staze na petoj ili šestoj razini. Visoki debeli držači staze su se brzo izmjenjivali, sežući visoko iznad njih, sve do dvadeste razine, održavajući snažno polje koje je održavalo brz i gust promet.

….

“Hvala.” Rekao je, prolazeći pokraj sada otovrenog prozora vozača.

“Hvala vama.” Odvartio je taksist, naslanjajući velike novine na volan. “Samo nastavite tako sa poslom.” Viknuo je, već zadubljen u tekst.

“Naravno.” Odgovorio je Marko tiho, i njegov se glas izgubio u gustom redu ljudi što su ga obuhvatili sa sa svih strana. Progurao se poprijeko pločnika i kroz automatizirana zatamnjena vrata ušao u hladnu prostranu prostoriju. Vrata za njime su se zatvorila i on se opet našao u tihome širokom prostoru, ispunjenom namještajem pravilnih linija u tonovima sive boje. U tamnoj pozadini, ljudi u tamno plavoj odori su se jedva primjećivali, kako zuje po prostoriji, obalvljajući njemu nepoznate poslove. Sa lijeve strane je bio niz šaltera,….Negdje oko sredine mu se red učinio najmanjim i on stane iza posljednje osobe u njemu. Ispred njega

“Dizalo, na osmu razinu.” Rekao je. Mlada djevojka sa druge strane je kimnula glavom i nekoliko puta udarila prstima po projiciraoj tipkovnici.

“Vaš otisak, gospodine Lindek.” Rekla je, podignuvši pogled i pokazavši svoje bijele zube ispod nasmiješenih usana. Marko je prislonio dlan na označeno kvadratno mjesto na pultu.

“Izvolite.” Rekao je.

…

Osjetio je laganu vibraciju između prstiju i zatim začuo tih zvuk zvona uređaja u ušima. Uzeo je kartu nabrzinu, još jednom se nasmiješio djevojci na šalteru, i izašao iz reda. Na projiciranom prozirnom plavkastom pravokutniku, razvučenom između kažiprsta i malog prsta pisalo je: ODLAZNI POZIV: Šef. Duboko je udahnuo, izdahnuo i zatim pucnuo prstima.

“Da.” Rekao je tiho, očekujući grub glas sa druge strane veze.

“Marko, šef te treba.” Mekan glas se začuo iz slušalice.

“Naravno da me treba.” Puhnuo je, “Što želi?”

“Nemam pojma. Sad ću ga spojit pa saznaj.” Mekan glas je bio kratak i jasan. U slušalicama je nastupio tiho brujanje, prekinuto snažnim, grubim muškim glasom.

“Marko?” začuo je šefa.

“Reci.” Rekao je, rastežući prste desne ruke i razvlačeći prozirni pravokutnik na sve strane.

“Gdje si? Imam posao za tebe.” Rekao je.

“Evo baš sam uzeo kartu do redakcije. Gore sam za dvadesetak minuta.”

“Zaboravi redakciju. Ideš do vanjske stanice.” Glas je rekao i zaustavio projekciju na markovom dlanu u obliku malog kvadrata stješnjenog između skupljenih prstiju.

“Vanjske stanice?” Marko je ponovio, zaustavivši se na mjestu, raširenih usana od slova e.

“Da, bili su u izvidnici. Sredio sam ti ekskluzivu

“Šefe, može li to možda netko drugi? Imao sam stvarno naporan dan i…” pokušao se izvući, ali ga je grubi glas brzo sasjekao.

“Daj Marko, tko bi taj drugi bio?” smijeh je odjeknuo u slušalici.

“Pa, neznam, imaš Petru, Marijana, ove mlade, koristilo bi im nešto veliko.” U glavi je vrtio sve kolege.

“Trebam tebe, ti znaš kako se posao radi, i što poslu treba. Ajde, ajde, zahvalit ćeš mi kasnije. Propusnica i ostali materijali su ti poslani. Kreni odmah i budi dobar.”Glas je rekao i zatim nestao iz uha, prepustivši mjesto tihom brujanju koje je iščezlo nakon par sekundi. Marko je ostao stajati na mjestu, očima promatrajući tihi, mirni svijet oko sebe, kao zaustavljen u vremenu.

“Jebem ti sunce.” prošaptao je stisnutih zuba, ne želeći narušavati uredan mir bezličnog prostora u kojem se nalazio.

Kako je izgledao lift

Sjedio je u fotelji odmah uz zaobljeni stakleni zid. Gledao je kako grad ispod njega postaje sve širi dok se on ubrzano dizao, jureći gore prema oblacima. Iako ga je grizla pomisao na predstojeći posao, osjećao je olakšanje dok se odmicao od prenapučenog, gustog grada, ispunjenog tijesnim gustišem na svakom koraku, na svakoj razini, okoliša koji mu se poput žvakaće gume lijepio za tijelo i zatim se razvlačio za njim, pokušavajući ga zadržati. Sitne kapljice su se počele spuštati sa vrha stakla, i sada su bili u bijelom oblaku. Zaobljeno staklo ispred guste bijeline se pretvorilo blijedo zrcalo i Marko je gledao u blijedi iskrivljeni odraz unutrašnjeg prostora. Bio je stisnut u sebe, poput svjetala u tunelu, okružen bijelom gustom maglom, lebdio je u njoj,

…

“Marko Lindek.” Rekao je

“Novinar.” Rekao je vojnik u sitnoj metalnoj kućici..

“Da.” Rekao je, kimnuvši glavom.

“Samo ravno.” Pokazao je glavom lijevo, kroz vrata. Marko je pogledao preko dugačkog mosta ograđenog staklom od svemira.

“Samo ravno.” Ponovio je. Pucnuo je prstima sa projekcije na dlanu palcem odabrao tek poruku sa tek pridošlom novinarskom propusnicom, te je udarcem dlana o pravokutnik na prsima tamo i zalijepio. Zakoračio je, i prozirna vrata ispred njega su se otovrila. Uspeo se kratkim stepenicama i našao se na širokom bijelom mostu ograđenom svemirom. …..Hodao je, promatrajući zvijezde iznad sebe, i plavu boju Zemlje duboko dolje, kako se miješa sa vrtlozima sivih oblaka. ….

“Jebeni Remek.” Nasmijao se.

….

Meteor je putovao tik uz njega. Prislonio je ruku na staklo letjelice i osjetio lagano podrhtavanje kako mu se iz ruke širi u tijelo. U tamnoj pozadini iza stakla je ugledao svoj djelomičan odraz, isprekidan nepravilnim teksturama kometa u prozirnom plamenu.

“Dolazim!” viknuo je. “Polako, ima vremena…recimo.” promumljao je sebi u bradu.

Hodnik se odužio, mutno se izvijajući u njegovim očima.

Pogledao je kroz rupu u ulaznim vratima. Ispred su stajala dva muškarca i jedna žena kratke crne kose. Muškarci su bili njegove visine i izgledali su poprilično snažni. Bili su obučeni u crna odjela sa bijelim kravatama, ćelavi i mrkog pogleda. Kliju se nisu svidjeli. No žena mu se svidjela. Za glavu niža od muškaraca, bila je obučena u crvenu usku haljinu do koljena. Njena gotovo savršeno zaobljena figura se ugodno isticala ispod tanke tkanine.

“Gospodine Kli, znamo da ste kod kuće. Otvorite nam.” žena je rekla.

“Nisam ni rekao da nisam kod kuće.” opet je mumljao otključavajući vrata.

“Dobar dan gospodine Kli.” Žena je prva započela. Kli je proučavao njeno malo, pri dnu zaoštreno lice. Imala je mali nos i crne uske oči. Iza tankih usana boje trule višnje nazirali su se žuti zubi.

Bol mu se iz glave premjestila u trbuh.

“Dobar dan. Što vam treba?” držao se za trbuh i naslonio na dovratnik, još uvijek gledajući u ženu. Sišao je do tankog vrata i zatim prešao na sitne grudi. Bila je sva sitna.

“Gospodine Kli, imamo informacije koje bi vas se mogle zanimati.” nastavila je, “Poprilično su neuobičajene, i vjerojatno, na prvi pogled, neugodne…”

“Znam.” Kli ju je prekinuo.

Prijelaz sa uskog trbuha u bokove je bio lijepo izveden, bili su tek malo širi, bez ikakvih neugodnih viškova. Stražnjica joj je vjerojatno savršena.

“Molim? Što znate?” žena je ostala iznenađena. Zbunjeno se okrenula prema jednom od muškaraca. Jedva primjetne bore iznad očiju su se primaknule vrhu nosa. Bila je lijepa.

“Eksplodirati ću.”

Žena se okrenula prema njemu. Nakratko ga je pogledala u oči i zatim prstom naputila muškarce. Čvrsto su ga uhvatili, svaki za jednu ruku, i ugurali u stan. Kli se nije odupirao. Za njima je ušla žena i zaključala vrata.

“Ima li koga u stanu?” upitala je.

“Ne, svi su otišli.” Kli je odgovorio.

Muškarci su ga posjeli na kauč u dnevnom boravku i sjeli nasuprot njemu. Između njih je stajao stolić. Kli je uzeo pivo sa njega njega i otpio gutljaj. Tekućina mu je zagrebla grlo i procijedila se u unutrašnjost tijela.

“Pričajte.” žena je stajala sa rukama na leđima lagano se oslanjajući na desnu nogu. Gledala ga je ravno u oči.

“Pa…eto. Eksplodirati ću.”

“Odakle vam ta informacija?” glas joj je bio blag, mekan i smiren.

“Pa ono…rekli su mi…prije nekih desetak godina.” Kli je otpio još jedan gutljaj i spustio bocu. Bol u trbuhu mu je eruptirala i on je snažno kriknuo. Muškarci su se napeli na kauču.

“A uz to, tijelo mi se čudno ponaša u zadnje vrijeme, pa eto, mora da je to.” provukao je riječi kroz stisnute zube.

“Tko vam je to rekao? Gdje su ti ljudi?” žena mu je prišla bliže.

“Malo ste zakasnili. Otišli su. Rekao sam vam da su svi otišli.” vrućina u prsima je grizla prolaz u desnu ruku.

“Tko svi?”

“Svi, svi! Baš svi! Otišli, razbježali se, emigrirali, šta ja znam. Svima sam rekao da se gube. Nema nikog.” gorio je. Stisnuo je zube i pogledao u ženu. “Tko ste vi uopće?”

“Poslani smo kako bi vam pomogli.” žena je odgovorila.

“Pomogli. Da, super.” povukao je noge na kauč i skupio se. Ruka mu je bubrila. “Tajming vam je super. Došli ste prekasno. Prije par godina bi se možda i dogovorili. Ovako, pomozite sebi.” pogledao je dvojicu na kauču.

“Što su vam rekli ti ljudi? Tko su oni bili?”

“Ne znam tko su bili. Samo su se pojavili jedan dan. I rekli su mi da ću eksplodirati.”

Žena je šetala po prostoriji. Gledala je njegove slike na policama. Kli ju je pratio pogledom.

“Samo to?” okrenula je glavu i pogledala ga.

“Na početku, da. Kasnije je počela nekakva priča o sudbini. Nasljeđivanje, uništavanje, predodređenost, promjena svijeta.” koža mu se na desnoj ruci počela cijepati. U pukotinama je ključala krv. Žena ga je gledala i dalje.

“Zašto ih niste poslušali?” pogledala je muškarce i kimnula glavom. Jedan je iz sakoa izvadio veliku inekciju, a drugi pištolj.

“Nisam ih razumio. Vidite, ta priča, ta osoba koja svakih deset tisuća godina eksplodira i uništi sve što postoji mi nije baš sjela. Mislim, po čemu je taj Lav toliko poseban? Zbog čega bih ja trebao nastavljati besmisleno uništavanje koje je on počeo prije dvjesto tisuća godina?” bol mu se vratila u glavu.

“Zato jer tako treba biti. Vaša će eksplozija promijeniti cijeli svijet, uništiti će gotovo sve što postoji. Ostati će samo nekolicina sa kojom će sve početi iznova.”

“To bi me trebalo privući? Ne mogu se povezati s tim. A kad bih i htio, čisto iz obveze, ne mogu, jer eksplozija ne bi bila dovoljno velika. Ne izaziva u meni dovoljno velike emocije.” krv mu se prelijevala preko desne ruke i koža se više nije vidjela.

“Očito ti koji su vas prvi našli nisu dovoljno utjecali na Vas. A našli su Vas prilično brzo. No, nije jednostavno izazvati emocije tolikog intenziteta da bi se eksplozija povećala do globalnih razmjera. Ne znam znate li, ali emocije ne moraju nužno biti vezane uz ideju eksplozije. Mogu biti bilo koje, bitno je da su dovoljno snažne.”

“Nema ih. Nikakvih. Jednostavno, ne osjećam baš najbolje. Svejedno, davno sam odlučio. Bez obzira na bilo kakve emocije neću uništiti svijet. Promijeniti ga, oprostite.”

“Možda bi trebali. Lav nije bio taj koji je to započeo. On je bio samo jedan u nizu, kao što ste i vi. Vi označavate promjenu, i trebate je provesti.”

“A ako ne?”

“U suprotnom će je provesti drugi.”

“Kako to mislite?”

“Vi ste genetski određeni da eksplodirate. Ukoliko se globalna eksplozija ne dogodi sa vama, bit ćete zamijenjeni. Vaš potomak može ispuniti ono što vi niste. Promjena se mora dogoditi.”

“Ja nemam potomka.”

“To se može riješiti. Potreban je samo uzorak vaše DNK-a. Stvoriti ćemo potomka, identičnog vama, i zatim će on ostati sa nama. Mi ćemo ga koristiti za naše ciljeve i za naš opstanak. Kao što je ona grupa htjela iskoristiti Vas.”

“Koliko vas, tih grupa ima?”

“Dvije”

“Da pogodim? Grupa koja izazove eksploziju ima pravo nastaviti dalje.”

“Na neki način, između ostalog.”

“Shvaćate li da se vi zapravo igrate? Igrate igru koja usput ima katastrofalne posljedice. Zašto jednostavno ne prestanete i svi ostaju živi?”

“Zato jer tako mora biti.”

“Zašto?”

“Jer je oduvijek tako?”

“Pokušavate li vi to izazvati emocije u meni?.”

“Pokušala sam.”

“Pa, znaš, ima i puno boljih načina.” Kli se počešao po glavi.

“Ne bih znala. Vas dvojica, završite ovo.” mahnula je dvojici muškaraca.

“Što kada mi uzmete uzorak?”

“Onda ćemo vas ubiti. Globalna eksplozija će se dogoditi sa sljedećom generacijom.”

Jedan muškarac mu je prišao i zabio dugačku iglu u nogu. U nju je ušla tamna tekućina i zamaglila inekciju. Drugi muškarac je uperio pištolj u Klija i opalio. Metak ga je pogodio u srce. Osjetio je hladne valove kako mu se nakratko šire oko srca i zatim isparavaju u vrućini njegova tijela.

“Gospođice, oprostite, ali mislim da je ovo moj dan kao Lav. Dan kad sam neranjiv, nadljudski snažan, kada preuzimam energiju oko sebe i tako to. To su osnove, zar to ne znate. Mislim da mi meci neće baš naškoditi. Mislim da ste ipak došli prekasno.”

U daljini se začula eksplozija i tlo se snažno zatreslo. Gusti oblak bijeloga dima se podigao na istoku. Ovoga put nema promjene. I to je promjena.